Ako nešto ne volim to cicjačluk, kad je neko cicija.
Kad sve meri koliko ti daje, koliko ti njemu- njoj.
Ciganlija klasična.
Sve gledaju kroz paru, da te iskoriste.
Samo da bi prošli što jeftinije, jadno.
Nikad nisam bio takav i neću, kad imam imaju svi, kad nemam nemam i to je to. Što se tiče poklona dragoj osobi nikad nisam nabijao na nos koliko to košta kao neki.
To je mizerno i jadno.
Druženje zaova, snaja, jetrva i svekrva retko kad je srdačno i iskreno. Uglavnom se održava silom zbog porodice. Molim muški rod da ne uslovljava ženski rod ovim druženjima radi porodice, jer se tu mogu stvoriti takve eksplozije i spletke da poruše sve mostove i stubove. Uvek postoji konkurencija i ko to ne priznaje, laže sebe!
Dva meseca imam aplikaciju za upoznavanje. Video sam se i upoznao sa dvanaest devojaka. Samo sa jednom sam rešio da ostanem u kontaktu. Skontali smo se kao drugari. Ništa više od toga. Ona ima dete iz prethodnog braka, ja takodje. Deca nam se druže super, a u njoj vidim prijatelja za ceo život. A što se ostalih devojaka tiče. Stanje u društvu je porazavajuce. Tunjavo, introvertno, uplašeno, nesigurno. Ne možeš reč da izvučeš. Kao da niko ne dopušta sebi "HEJ OVO JE MOŽDA POČETAK NEČEG LEPOG" pa čega god... Drugarstva, partnerskog odnosa, nebitno. Ne kažem da treba na prvom vidjanju da skočimo u zagrljaj, apsolutno ne. Ali komunikacija NULA.
Ima li išta gore nego biti novi u nekom kolektivu? Zar je toliko teško podržati i biti prijatan prema novim ljudima?
Pre neki dan sam se isplakao kao pi*ka jer smo završili četvrtu godinu srednje... Koliko god nisam voleo da učim i kada su neki profesori bili pomalo dosadni opet ne mogu da prihvatim da od prvog septembra više ne sedamo u školske klupe. Imam neki čudan osećaj...
Na poslu je trebao biti užasan dan- to sam znao. Počelo je tako da me jedan student slučajno zakačio na izlasku iz tramvaja i mobitel je ekranom pao na pod.. nisam ni digao mobitel i rekao sam "ne brini, to je samo mobitel" i nasmijao se. Digao sam mobitel-niti ogrebotine. Dečko se nastavio ispričavati, ja sam nastavio "nije ništa što se ne može popraviti." I nastavio dalje. Dan do pauze je prošao lakše nego što što sam mislio unatoč velikoj količini posla. Pod pauzom sam otišao na gyros.. tamo sam naručio u tortilji a dobio sam lepinji. Ispricavali su se i htjeli su baciti lepinju.. rekao sam "nema veze ionako će se pojesti. Nema problema". Radnici su bili iz Nepala. Jedan od najzahtjevnijih dana pretvorio se u dan koji sam unatoč zahtjevnosti odradio lakše nego ijedan dan prije. Navečer sam zaspao toliko opušten i smiren da sam se sam drugi dan čudio svemu tome. Možda sam bio testiran od neke više sile, a nakon svakog testa dodatno nagrađen. Smirenost se nastavila i danima iza toga.
Sjedim sama u kafiću. Iza mene neki momak i cura, mladi ljudi.
Kaže on njoj: “meni je bitno da je meni lijepo pored tebe”…
Kroz misli mi je prošao bivši i neke naše riječi ljubavi…
Kad dođem kući isplakat ću se…
Neki dan odem s momkom da posjetim njegove jer živimo u drugom gradu. Najavili se da ćemo doći i sve, kad smo došli niko mi ni čašu vode nije ponudio. Oni mene vole, dragi su prema meni, govore da im je drago što sam došla i da je to znak poštivanja i slično. Ali da nisu mogli iznijet barem neki keks iz kulture i ponudit me čašom vode ili kavom sam ostala baš negativno iznenađena.
Ako ljudi pravo lice pokazuju u krizi, moj muž je rekorder u tome. Dan kada je dobio otkaz - polomio je stolicu pred ćerkama, popio pola flaše vina i na najgnusnije načine vređao šefa i kolege i pretio im derući se na terasi - sve to u roku od pola sata. Izašao je iz kuće i nije se javljao na telefon; posle mu je stigla kazna za brzu vožnju (preko 100 na sat kroz crveno) a izbacili su ga iz kazina, gde je potrošio oko 30k dinara. Prespavao je sutrašnji dan miksom bensedina i pića. Sve to, ali u kolikog se momstruma neko može pretvoriti... Iako ima novi posao već godinu dana, i dobro stojimo, nešto u meni je umrlo prema njemu. Nikada, ali nikada do sad se nije tako poneo, niti je bilo naznaka za tako nešto. Ne mogu da ne pomislim na to besno lice. A on kao da se ništa od toga nije desilo. Kad god je srećan sa ćerkama pomislim koliko dok opet ne prsne. Više ne mogu ni da ga ljubim, kamoli da mu se skroz prepustim.
Sramota me je da ovo napišem, ali opsednuta sam bivšom devojkom svog muža i strahom da je još uvek voli. Zajedno smo već 7 godina i imamo bebu a mene to i dalje proganja. Dok smo bili u vezi nekoliko puta sam htela da ga ostavim jer nisam mogla da se nosim sa tim strahovima i imala sam napade panike i pila lekove za smirenje, ali on me je uvek ubedio da me voli i da ne odlazim. Najgore je što je njegova familija i prijatelji ponekad spominju jer su bili dugo zajedno i strašno se plašim da na mene gledaju kao na utehu posle epske ljubavi. Sad kad imamo bebu mi je još gore jer znam da više nemogu da odem. Mrzim sebe što sam sama svojim strahovima napravila sebi pakao od života.