Stalno iznova racunam prosek, povecavajuci po neku ocenu, u nadi da cu izvuci odlican uspeh iako znam da je i pola ovih ocena nerealno.
Dok sam bio klinac, u povratku iz škole obično bi šutirao kamenčić zamišljajući da su to moje jedinice iz škole, neopravdani izostanci, razmišljajući šta da kažem roditeljima kad dođem kući... Zamišljao sam zapravo da su to moji problemi koje jednostavno šutnem, gurnem od sebe i nestanu... Danas osećam kao da šutiram stenu.
Često se zapitam da li neko, na drugom kontinentu, u drugoj državi ili čak paralelnom univerzumu vodi isti život kao ja? Da li postoji neko ko ima sve što imam ja, da li radi sve što radim ja, da li ima ista osećanja kao ja... Kad bih znala da tako nešto postoji, volela bih da pitam tog nekog, kako se nosi sa svim tim glupostima, čisto da proćaskamo...
Vozim se ja sinoć sa roditeljima i ugledam ćaleta kako vozi jednom rukom, a drugom uhvatio mamu za ruku. Neprocjenjiv prizor.
Uvijek kada me moji pitaju 'kad se vraćas kući?', odgovorim sa: 'Nisam još ni izašla iz kuće!'
Pošto dečka teram da ne psuje kao kočijaš i bude bar malo manje vulgaran, osećam se kao mama, a ne kao devojka i to mi je zastrašujuće.