Bio sam u Americi prije mesec dana i kupio sam sebi parfem od 250 dolara;ženski.
Ponekad želim da nastradam dok činim neko veliko dobro delo, tipa da izvučem nekog iz požara ili da spasem davljenika... da bar u jednom trenutku moj život ima neku svrhu.
Jedino ko mi govori da sam lepa, jesu prosijaci na ulici, niko drugi.
Kad sam u nekom društvu često izmislim neku informaciju i onda kažem da sam to negde pročitao.
Ne mogu da se kupam (ili tuširam) sve dok ne spustim dasku od wc šolje, ne znam zašto, ali uvek to radim.
Morali smo deku iz sela da preselimo u grad jer je star. Bojali smo se kako će to podneti jer ovde nema nikog poznatog niti neku zanimaciju. Deka je sad našao društvo i nema nikog srećnijeg od njega, svaki dan mi priča doživljaje sa klupe. Obožavam mog deku!
Kad god imam ispit, mlataram s rukama, koristim strane i diplomatske rečenice, tako da profesor pomisli da sam ko zna koliko dugo učio...a ja došao po šesticu.
Mrzim kad pokupim ribu, i nađemo se u stanu sa namjerom da "vodimo ljubav", a ona samo legne, raširi noge i konta da će se ostali posao sam obavit. A ja se uopšte ne mogu ni nafurati u takvoj situaciji.
U poslednje vreme hvatam sebe kako živim od datuma do datuma. Tipa, ako je nešto bitno u subotu, kao da se tu završava život. Ne razumem samog sebe.