Nesposobna sam za one “male signale”. Znači pršti hemija imeđu nas, ubija nas, a mi ko dve tuke. Niko da učini prvi korak. Umreću od čežnje kunem vam se.
Razgovaram s meta Ai i on mi kaže da sam čak i ja naprednija u razmišljanju od njega samog looool!
Imam neke ljude koje redovno srećem i koje nekad persiram, nekad ne. I sad se počelo i meni dešavati da me službenice u pošti nekad persiraju, nekad ne. Je li to nešto do mene ili se to dešava i vama?
U dugogodisnjoj sam vezi i ne osećam se ispunjeno sa tim dečkom iako je on dobar prema meni i nemamo nikakve tenzije. Jednostavno sve odrađujem rutinski sa njim i mislim da je on to primetio. Nemam uopšte onu poletnu energiju kao kad se zaljubiš pa se spremaš, praviš frizuru, lepše se oblačiš i tako dalje. Ne osećam se kao žena sa njim, a to mi baš treba. Prošli vikend smo išli u svadbu i baš sam se lepo spremila i on je pohvalio moj izgled ali opet se ja ne osećam srećno verovatno jer sam sa njim. Pomislila sam da mi je dosadio jer smo u teškoj rutini. Više ne znam do čega je, poludeću.
Ne sviđa mi se što puštaju muziku u marketima, jer odvlači pažnju. Hoću da pročitam opis šampona, ne mogu jer u pozadini dreči muzika.
Sa svima iz djetinjstva sam prestala da se družim, prije ili kasnije. Prosto se prijateljstvo pokvari i ugasi. Neke drugarice su se udale, rodile djecu, odselile. Ove sa kojima sam ponekad u kontaktu i neudate su, žive u različitim gradovima i jako se rijetko vidimo. Iako sam nekoliko puta pokušala da dogovorim druzenje, uvijek neki izgovor. Sa druge strane, pristala sam da se pomirim sa momkom koji me je ghostovao nakon skoro deset mjeseci nezvaničnog izlaženja, tokom kojeg je bilo svašta na moju štetu. Uprkos tome imam neka osjećanja prema njemu. Mlađi, nema ni auto pa ja vozim jednom nedjeljno u njegov grad. On ima društvo i svaki dan je sa njima na kafi. Ovo sve još jadnije zvuči kad napišem. Jako sam usamljena. Osjećam se bijedno, nevoljeno i beznačajno. Ovo su one boli koje ubijaju iznutra a ne možeš ni suzu da pustiš. Ne znam šta to nije u redu sa mnom.
Žena mi je postala histerična mnogo i taj bes iskazuje na bebi i meni. Ja trpim njene uvrede i psovke i uvek ćutim, trudim se da ispravim stvari koje nisam ni uradio. Sad se iznervirala i udarila je našu ćerkicu od 2 godine, skočio sam da branim dete, stao sam između njih dve, pa je mene grebala, udarala, gađala tanjirom. U sebi sam se borio svim silama da joj ne uzvratim, jer znam da bih tu presudio sebi, koliko su žene zaštićene ko beli medvedi danas. Ne znam šta mi je pametno da uradim. Ovako se ja patim, da se rastanemo, dete će da se pati sa njom, plus će sigurno kukati za tatom, faliće joj. Kada bude bila kod mene, plakaće za mamom. Hteo bih da mi ćerka ima normalno detinjstvo, a ne da odrasta bez jednog roditelja. Da se razvedem, dete svakako pripada njoj. Da zovem socijalnu službu i prijavim njeno ponašanje, mogu čak i da nam uzmu dete i meni i njoj. Ne znam šta mi je pametno u ovoj situaciji.
Volela bih da pronađem muškarca koji je visok (jer ja nisam niska devojka), koji je emocionalno stabilna osoba, sa kojim mogu da razgovaram o svemu, da budem iskrena i da ukoliko imamo problema to iznosimo i nastojimo da ih rešimo, a ne muskarca koji će na prvi problem pobeći, reći mi da zvocam, biti ironičan ili utehu tražiti negde drugde. Volela bih da nađem muško koje će me poštovati i svesno birati. Iz zdrave komunikacije, poštovanja i odlučnosti da si nekog izabrao može da se rodi toliko lepih stvari i prava ljubav. Možda negde grešim, uputite me, ali sve ovo što sam nabrojala do sada ni u jednom nisam imala priliku da nađem. Gde se kriju takvi?
Voljela bih da se bar jednom svidim osobi koja se meni sviđa.