Radim u telekomunikacijama kao prodavac. Koliki presing dobivamo od nadređenih, ljudi se istresaju po nama za sve. Posao se nosi kući, stalno te netko zove. Kolege s kojima radim su toksični te su svaki dan nesuglasice, vlada opći kaos. Stalno se mjenjaju novi, ne ostanu dobiju otkaze. Da mogu pobjegao bi odmah. Ja čekam dan kad ću moći pobjeći od tamo. Tad ću ozdravit. Psihički. Od takvih poslova bježite!!
Više me boli to što mi se drugarica udala i što više ništa ne može biti isto, nego raskid sa dečkom. Sa njom par meseci konstanstog druženja (a više god. poznanstva) je bilo bolje nego sa njim u vezi par godina. To izlaženje sa njom me je i spasilo da ne patim zbog raskida i uživam.
Mislim da bi se setra mog muža udala za njega samo da može zakonski.
Nikada sa curom nisam imao "normalan" izlazak. Da se razumijemo, apsolutno podržavam lg*bt populaciju ali mi smeta to što apsolutno svaki naš izlazak ona povede svog ge*j najboljeg prijatelja sa nama. Nije problem to što popijemo ili pojedemo. Uredno plati svaki drugi put. Nekad i cura plati. Svi radimo i imamo novca. Moja cura jednostavno ne shvata da želim makar 2 puta nedeljno po sat/dva vremena da budem samo sa njom. Taj dečko je stvarno legenda i lik na mjestu. Čak sam nekoliko puta sa njim išao sam. Pratili utakmice, išli na koncerte, bili prošle godine na Evroviziji 7 dana sami a sa mojom curom nikada. I on je primijetio da mi to smeta, čak je želio i da prekine njihovo prijateljstvo (protiv čega sam apsolutno bio) ali moja cura očigledno želi dejt i sa mnom i sa njim. P.S. Nismo djeca. Svi imamo po 27/28 godina.
Hoću li doći red na mene da se zaljubim majku mu milu više...
Ne znam govoriti o sebi dalje od onoga osnovnog. Prije 3 mjeseca sam prekinuo vezu zato što joj ne mogu reći neke svoje probleme, iskustva i strahove.
Osećam da mi se život raspada. Na poslu mi je sve gore i gore, plata nije ni 100k. Radno vreme postaje sve duže, raste broj zaduženja, a broj zaposlenih opada. Drugi posao je jako teško naći za moju struku. Nemam auto, da uštedim isto ne mogu, ne mogu se odvojiti od roditelja, koji su sve stariji, bolesniji, nervozniji i na već tešku situaciju ni ne mogu da im se požalim, odmah budem sasečen u korenu. Ćutljiv sam, te nemam prijatelje ni devojku, niti sam neki društvenjak al ajde na to sam i navikao odavno. Ono što najviše boli je kad sa 32 godine niste u stanju da izgradite život gde ne morate da brinete o najosnovnijim potrebama. Priča budi dobar i pošten, završi faks, nađi posao, nikome ne duguj i gledaj svoja posla očito ne prolazi ovde!
Prolazim jako tešku obiteljsku situaciju i trudim se na poslu biti pozitivna i društvena ali očito u ne toliko mjeri koliko ljudi očekuju. Nitko ne zna za moj problem ali mi stalno nameću pitanja tipa izađi malo, druži se s ljudima. Družite se ljudi al bez mene, ne znam što im smeta što cijelu smjenu budem u svom uredu. Kad sam s njima pozitivna sam ali da mogu zjakati stalno ne mogu, treba mi moj mir.
Odbili su me na mjesto asistenta na fakultetu sa prosječnom ocjenom 10.00. Takođe, rekli su ukoliko uložim žalbu da će osporiti prijavu teme doktorske disertacije. Uplašila sam se i ne znam što mi je dalje činit.
Nikad neće prestati da me fascinira kako naše misli direktno utiču na zdravlje. Nešto što nikad u životu nisam imala, sada to imam, samo zbog loših navika. Na primjer, imam dijagnozu perfekcioniste, koju sam stvorila u djetinjstvu, i sad ja kao odrasla osoba patim od čira na želucu zbog tog perfekcionizma. Jezivo. Ili npr. opada mi kosa samo zato što me ljudi stresiraju, inače mi ne bi mi nikad opadala, da me ne stresiraju... Jezivo.