Postala sam dobra u seksu tek kad sam postala sebična. Radim šta mi se radi, kako, koliko i kada (bez da nanosim bol ili nešto što drugoj osobi ne odgovara). Svaki bivši mi se javlja i moli. Koja beda…
Jedan od onih dana kad se osećam kao da sam promašila život. Ni kučeta, ni mačeta, ni partnera, ni nekretnine, ni nekog izgleda, ni neke ostvarene karijere ili zbrinute finansije. Ništa pod ovim nebom nisam stekla. A lete tridesete. Baš bedan osećaj.
Gadi mi se gde nas je ostavila, da ne kažem uvalila mučenička generacija naših roditelja sa sve tim trpilačkim, kmetovskim mentalitetom. Moji su konkretno generacijama u akademskom svetu, a i dalje misle da je jedino validno: ,,ćuti i trpi" sve i svakog. I ljute se na mene jer ja to neću i pokušavam njima da objasnim da ni oni ne treba tako.
Bojim se da sam na početku afere/kombinacije, a da ni sama nisam svesna toga. Radimo zajedno, u istoj kancelariji ali nismo sami. Kada ne budem na poslu dopisujemo se, sve u vezi posla ali neki dan je to dopisivanje trajalo 6h (znači celi radni dan), čak smo se i čuli putem telefonskog razgovora. Sinoć opet smo razmenili par poruka nakon posla, ali i to je bilo u vezi posla pa se malo proširio ne znam kako da objasnim.
Na poslu se pravimo kao da se nikada nismo čuli, jedino kada smo sami razmenimo koji pogled i poneku šalu koja je drugarska ali i dvosmislena. Nikada u porukama nismo ništa rekli loše. Planira da ide na teren sa mnom iako bi mogao sa drugim kolegom to isto.
I sve bi to bilo lepo da nismo oboje zauzeti.
Juče bezbrižan život i planovi za more a danas guglam na YouTube šta me očekuje na prvoj hemoterapiji. Neverica. Molim one koje su to prošle da mi napišu nešto, ne znam ni šta da pitam.
Ne umem da se izbalansiram u ponašanju. Ja ili trpim svašta i izbegavam konflikt ili kad uđem u isti onda mi dođe da osobu zakucam za zemlju. Nekako uvek mislim da kad se posvađam sa osobom da onda odnos neće biti isti više jer eto posvađali smo se i svašta rekli jedno drugom. Ne umem da se zauzmem za sebe u tom nekom civilizovanom smislu jer osećam da mi to ne stoji i kosi se sa tim nekim uverenjem koji sam malo pre naveo (da odnos neće biti isti). Imam neki problem očigledno samo ne znam kako to da prevaziđem a to mi je bukvalno od detinjstva do danas.
Jedan kolega je počeo da me muva, a meni se drugi sviđa. Ovaj prvi mi je baš drug, ja ga tako doživljavam ali u zadnje vrijeme je počeo komunicirati sa mnom malo drugačije. Te primijeti novu haljinu, pohvali kako sam se lijepo obukla te prokomentariše nešto na tu temu ali ja to doživljavam baš drugarski i zahvalim se.
Ovaj drugi koji se meni više sviđa je pravi šmeker. On me zove prije posla svako jutro, donosi kafe, mimo posla se često čujemo ali mislim da sam njemu samo izazov i da sam mu zato zanimljiva.
Otkad smo dobili dijete moja svekrva me mrzi. Nikad joj nisam ukazala nepoštovanje, persiram je od prvog dana, i u mnogim slučajevima sam se zauzela za njen stav čak i kada možda nije bila u pravu. I činilo se kao da sve funkcioniše kako treba. Međutim kada je beba stigla, počelo je prvo sa osuđivanjem svakog mog izbora (dojenje, načini odgajanja, pravila ponašanja u blizini bebe), a završilo je time da nam dođe u goste i pravac se hvata djeteta, dok mene ni u oči ne pogleda da me pozdravi. Osjećam se kao sredstvo koje je bilo potrebno da oni dobiju unuče. Sada kad se to ostvarilo, nema potrebe da se mene poštuje. Ne shvatite me pogrešno, ne živim ja od njene ljubavi, ali ne mogu da vjerujem da su stvarno sve svekrve iste, ili na kraju to postanu. Žena koju sam voljela i poštovala postala je razlog mojih migrena.
Kad je nedelja postala radni dan, tad smo i zvanično pristali da radimo za bezbožnike od poslodavaca.
Vi s djeocm razvedeni trebate biti s razvedenima koji isto imaju djecu s prošlog braka ili koji su bili bar razvedeni pa znaju šta ih čeka jer su već bili u braku, i pustite nas koji nismo nikad imali djece da se spojimo s nekim tko isto nikad nije imao djece pa da zajedno napravimo dijecu i oženimo se, a ne vi rastavljene uporno tražite nekoga tko nikad nije bio u braku i nema djece i onda razvedeni muškarci biraju biti s nekom ženskom koja ni braka vidjela nit još svoje djece imala, a najgori su mi oni tipovi i ženske koji imaju djece iz prošlog braka i nađu si partnera koji nije imao još braka ni djece i onda mu uvjetuju: e znaš možemo zajedno u brak, ja već imam jedno dijete i ne treba mi još jedno, ne želim imati s tobom dijete, odgajat ćemo ovo moje s prvog braka ok??!
Pa mrsh, tako ih za*ebati, rađe će onda biti single..to su emotivno sjebani ljudi i zabilaziti takve treba.