Išla sam na par putovanja sa drugaricom i njenom sestrom. Bude nama stvarno lijepo ali svaki put kad trebamo na neko novo putovanje meni se ne ide s njima. Drugarica svaki put ugura i svoju sestru sa nama iako je to ne želim, a ne mogu to ni reći jer bi ispalo ružno, a ona nikako da skonta da njena mlađa sestra ne mora na svako naše putovanje skupa sa nama. Na kraju njih dvije skupa nešto komentarišu tajno, slikaju se i troše moje vrijeme dok ja stojim kao drvena marija pored. Na sve to, ne sjete se mene skupa pitat da li ja želim da imam neku wow sliku da se malo i oko mene potrude... To me stvarno počelo nervirati i ne mogu više. Zvale su me juče na izlet i odbila sam. Iako mi se ide jednostavno sam se oduprla da idem na mjesto na koje želim sa ekipom sa kojom NE želim. Baš me zanima da li će otići same jer obično ne idu... Ponosna sam na ovu odluku iako sam njima možda pokvarila putovanje.
Ja npr ne smijem ni slučajno prokomentirati prijateljičin veliki nos, a ona se stalno hvata moje težine. Kad sam bila mršava, stalno me spopadala s komentarima da sam kao kostur, sad kad imam nešto viška, nonstop slušam "te imaš 200 kila, te skini te kile te ovo te ono". Mrzim takve ljude koji na sebe i na svoje ne daju, a oni tebi svašta "smiju" reći.. a da njima kažeš što ih ide, prekrižili bi te.. ma gade mi se!!!
Na pameti mi je sve više to da otvorim OF nalog. Radim u kvartovskom marketu za bijednih niti 1000€ s kojima realno ne mogu ništa niti imam život. Samo kuća-posao (koji me ubija psihički i fizički) i to toliko da se od muke samo prejedam na poslu. Ne mogu naći ništa bolje jer nemam baš neke škole. Za neko tamo kvalifikovanje ili fakultet i ta sranja živaca nemam, a i godine lete. Možete mi sada svi pisati o nekakvom KVAZIdostojanstvu, ili kako se najlakše prodavati itd.. Stvar je u tome što s ovim poslom koji me ubija neću nikad moći niti na putovanje, niti da si kupim nešto skuplje, niti auto, niti ću moći preurediti kuću, ništa, a za kredit neću ni da čujem.. i sav domet izlazaka mi je ako odem na piće u obližnji kafić. Neš ti života. I još taj posa u dućanu mrzim iz dna duše. Jedino što me 'sprečava' da otvorim taj nalog su moji roditelji, jedino se njih plašim da ne saznaju jer se oni inače protive takvim stvarima, dok me za druge ljude, komšije, frendove boli K što bi rekli..
Na mestu sam posle dužeg vremena koje u meni budi velike emocije.
Pre puno vremena bio sam sa bivšom ovde.
Tu smo imali najlepše poslednje trenutke naše veze.
Imali smo tako lepe slike, gde sam je ja ljubio u čelo, a njen odmah nije silazio sa njenog lica. Brao sam joj cveće. Bila je mnogo slatka i lepa, šteta što smo raskinuli.
Fale mi ti trenuci sa tom damom.
Umesto da nam pomognu, roditelji mog supruga stalno traže nešto, i sitnice i veće stvari. Skoro svaki vikend nam se svodi na njihove potrebe i umišljene probleme koje, ako on ne reši odmah, ispada loš sin. Imamo malo dete i smatram da ne treba da me njih ostavlja samu s njim toliko često a ni da se svađamo više oko toga šta je stvarno prioritet...
Ostala sam sama, ali baš sama na celome svetu, samo dete i ja. Izgubila sam majku izgubila oca, da ne pričam o sekrvi i svekru koji ne žele da čuju za mene, a kamoli za dete njihovog sina. Govore mi da nađem nekoga da upoznam biće mi lakše, ali ne mogu, dete mi je malo, a svi što se kvazi zainteresuju samo žele jedno, a svi znamo šta je to. Nikada mi neće biti jasno zašto to rade muškarci, kao da nama ženama koje smo same razvedene i nikoga nemamo da nam je samo stalo do seksa i ničega više? Zar i mi nemamo dušu?
Ili je i dalje onaj komentar ‘da si valjala bila bi u braku’...
Psihički me dotukla njegova prevara, zapustila sam se, ugojila, više ja nisam ja. Tu ženu s kojom me prevario prezirem znam kriv je i on, ali znala je da je oženjen. Ostavila bi ga ali nikako da skupim hrabrost da odem jer mi žao dece, a i još uvek ga volim.
Mišljenja sam da bi putevi bili u globalu mnogo bezbedniji kada bi se svakom vozaču Golfa oduzeli i dozvola i auto. Ima i normalnih, tačno je, ali u proseku je za volanom uglavnom kreten.
Prošle godine sam bio sa jednom curom u vezi za koju sam imao utisak da bi za mene život dala i sve uradila.
Ja sam je iz nekoga razloga vređao puno, što na račun njenog izgleda, što na druge načine. Znao sam da me je volela više nego ja nju, ali sam je iz nekoga razloga oterao.
Sad čujem da ima nekog, drago mi je, to je lepo, nadam se da je srećna i da je on poštuje kad ja već nisam znao, želim joj svu sreću.
Dobra je to cura, žao mi je što sam bio tako loš prema njoj.
Iskreno više mi je muka od ljubomornih mužjaka koji daju sebi za pravo da devojke propituju ,,odakle im pare" za odeću, putovanja, izlaske i slično. Naravno kao jedini, njima logičan odgovor - prostitucija. Po mišljenju Milisava s interneta, žensko ne može da zaradi za neki prohtev bilo kojim poslom, nego je morala nekom Peri da da one stvari za novu torbicu i koktel. Ne kažem da prostitucija i quid pro quo odnosi ne postoje, ali su retki. Koju takvu devojku poznajete u stvarnom životu? Stvarni život nije ni rijaliti ni Instagram. Ali uredno ljubomorišete na sve devojke i žene koje su do svog novca došle sopstvenim školovanjem i radom, čak i podrškom porodice. Valjda je lakše opravdati sopstvene neuspehe tako što ćeš nasmejanu devojku na moru nazvati prostitutkom. Zato što se - usudila da plati sebi letovanje.