Prošle godine sam u ovo vreme bio kod tadašnje cure na rođendanu, poklon sam kupio shodno mojim mogućnostima. Prevalio sam put od nekih 1.000 i nešto km u jednom smeru iz noćne smene.
Da bih bio šikaniran, provociran kako od strane moje cure, tako i od njenih prijatelja. Ona je sve vreme flertovala, dodirivala sa nekim kolegom sa posla.
Niskomoralna cura.
Kad je došao red na tortu koju sam joj kupio, duvanje svećica, ona je sa svima palila prskalice, svima se osmehivala na video, osim meni.
Nikad se jadnije nisam osećao, težak bedak.
Još jadnija cura, sreća pa je bivša.
Željela bih jako ostaviti svog supruga, ali se nažalost bojim da li ću se snaći sama sa djecom...
Ne želi da radi, ja zarađujem za djecu, navečer dođe i spava i gleda u mobitel, ponižava i govori samo ružne riječi, iako svaki dan ga čeka spremljen ručak, oprana odjeća...
Koliko se samo ljudi promjene kad kreneš da živiš sa njima...
Kada sam bio student, samo sam štedio a ono što sam i imao novca sam davao na knjige i na učenje stranog jezika. Kada sam počeo raditi, sve što sam zarađivao se svelo na preživljavanje jer sam većinu novca davao za stan koji sam uzeo bez kredita pa je mjesečna rata bila velika. Sada kada sam u srednjim tridesetim opet sam knap sa novcem jer sam kupio skoro pa novo auto i garažu. Raste znanje, rastu primanja i materijalno bogatsvo, samo što ja nemam odmora kako treba već više od 15 godina. Ali neka, doći će i to na svoje aBd.
Bili smo u vezi 7 godina, bila sam ludo zaljubljena i mislila sam da je to to, da se ne može voljeti više. Bio je šarmantan, nasmijan, dobar sa djecom.. Posle 7 godina smo se vjenčali, sledeće godine dobili dijete, posle godinu ipo još jedno. Moja djeca su predivna, živa i zdrava, hvala Bogu, ali on je neko koga ne poznajem. Postao je nervozan, drzak, o pažnji i nježnosti mogu samo da maštam, jer me i ne gleda. Lijepa sam, treniram, držim do sebe, ali me on očigledno nikad nije ni volio. Uvijek sam osuđivala prevare i užasavala se toga, ali sad kad znam kakav je život bez ljubavi i pažnje, razumijem svakoga.
Otišla tetki od 40 godina da odnesem lekove, polomila nogu. I zateknem 3 kese đubreta kod vrata. Tetak, prav, zdrav 55 godina i nije u stanju nekoliko dana da iznese đubre do kontejnera u prizemlju zgrade a ide svaki dan na posao. I umesto u bolesti da joj se nađe čujem ga iz sobe dere se šta ima za jelo, a ona na 2 štake jedva stoji i secka mu slaninu, paradajz i kobasice i izvinjava se što ništa nije skuva jer ne može dugo da stoji. Ne znam šta joj je i zašto mu to dozovoljava.
Dok druge djevojke troše platu na putovanja i krpice, ja sam jedva čekala da mogu da kupim stvari za kuću i obnovim ono staro: ormar, tepisi, komode...
Radim u Americi kao janitor u poslovnoj zgradi koja služi kao hab za više firmi. Znači održavanje i sve šta pod to spada. To je pod naški domar pa nisam mislio da to podrazumeva i čišćenje pošto mi je to više ženski deo održavanja ali OK. Ali me jedna stvar šokira na dnevnoj bazi. Nije pražnjenje kanti za smeće ni mopiranje nego WC i to izričito ženski. Gospođe kao da ne umeju da normalno sednu nego vrše veliku i malu nuždu stojeći. Pored toga bacaju uloške i maramice u šolju i svako malo začepljeno pa moram da otčepljam. Naročito me živciraju zaposlenice firmi koje ostaju dokasno i onda idu u WC jer se onda mora i naknadno čistiti. Najgora je jedna debela direktorica koja ima tu neku svoju firmu i glumi damu sva sređena, a svaki put zadnja napušta zgradu i pred polazak se obavezno istovari kao da kući nema klozet.
Ne umem da ostvarim i održim kontakte i odnose sa ljudima. To verovatno posledica mog odrastanja. Ne znam kako uopšte imam ikakve prijatelje. Nisam pristupačna, teška sam osoba, nisam otvorena, ne privlačim pažnju i mislim da sam zbog toga svega nevidljiva za muški svet. Ranije sam ubedila sebe da sam ružna i fizički neprivlačna, ali realno nije to u pitanju. Moj karakter je, energija, šta li. Nikad nisam bila u vezi, nije naišao niko odgovarajući. Možda i puno očekujem. Ne znam kako da se prilagodim niti da li želim uopšte, a želim kvalitetnu vezu... Ne znam kako i gde da nađem nekog kome bih odgovarala i ko bi meni odgovarao...
Zamolila bih sve "pametnjakoviće" da prestanu jednom za svagda da se podsmevaju ružnim ljudima. Dovoljno nam je teško što smo takvi rođeni i što moramo mučki da se borimo da bi dobili i osnovne stvari, a kamoli nešto više. Svaka čast izuzecima, ali njih je zaista malo, a primetila sam da, kako prolazi vreme, sve ih je manje i manje. Ovaj svet je dovoljno grozan i pun loših stvari, svi imamo probleme koje moramo da rešimo i svako od nas se sa nečim bori. Mislim da je to dovoljno teško i da ne moramo da trpimo dodatni teror zbog fizičkog izgleda, koji niko od nas po rođenju nije mogao da bira. Odrasla sam i zrela osoba, prosečne inteligencije, pomirila sam se svojim izgledom i ne mora niko da me teši. Osvestite se malo i shvatite da, na primer, veliki nos ili uši niko nije samovoljno izabrao da dobije. Zavirite malo dublje, priđite malo bliže i pogledajte prvenstveno ko je kakav čovek. Na kraju krajeva, svi smo mi ljudi i hajde da ovaj svet učinimo malo boljim mestom, dok još nije kasno..
Imam dugaricu od djetinjstva, skupa smo išle u osnovnu i srednju školu. Dijelimo uglavnom mišljenje oko svih tema. Bile smo nerazdvojne i dan danas se družimo. Kako sam kroz fakultet i posao u svoj život ubacila i druge djevojke shvatila sam koliko je moja najbolja drugarica zapravo toksična osoba za mene. Iako je stvarno u liniji djevojka konstantno mora da smrša, gleda i komentariše druge ljude s fokusom na fizički izgled... Kad izađemo bude nama zabavno, ali kad dođem kući osjećam da sam puna neke negativne energije. Stvarno me to počelo umarati pa sam je počela neofirno izbjegavati .... nisam joj to u lice rekla jer mi se ne da ulaziti u rasprave.