Prije 2 godine sam se dopisivao s jednom curom iz drugog grada, sasvim slučajno je upoznao preko društvenih mreža što nikad nisam radio do tad... i kliknuli smo neobjašnjivo istog momenta. Prvo veče sam i uzeo broj i odmah je nazvao i pričali smo do 5 ujutru.. i tako narednih 5 dana. Rekla mi je ubrzo da je u vezi 7 godina ali da nije srećna s tim momkom, npr. nikad nije upoznala njegovo društvo a ona njemu apsolutno sve govori, itd... Ja sam je ubjeđivao da neću da se miješam, ali da bi sa mnom imala sve što treba da ima. To je trajalo mjesec dana, dok nisam došao nekim poslom u grad i dogovorimo da se vidimo. To je bio mi najbolji izlazak u životu, bez fizičkih kontakata, ali su bile varnice na sve strane. Ipak sam rekao da odluči, ili sa mnom da nastavi dalje, ili da se više nikad ne čujemo. Bilo joj je teško, ali se odlučila za drugu opciju. Plakao sam to veče kao dijete, proklinjao što nisam radije gledao Jokića kako uzima titulu. Pitam se nekad šta je bilo s njom na kraju..
Dva meseca imam aplikaciju za upoznavanje. Video sam se i upoznao sa dvanaest devojaka. Samo sa jednom sam rešio da ostanem u kontaktu. Skontali smo se kao drugari. Ništa više od toga. Ona ima dete iz prethodnog braka, ja takodje. Deca nam se druže super, a u njoj vidim prijatelja za ceo život. A što se ostalih devojaka tiče. Stanje u društvu je porazavajuce. Tunjavo, introvertno, uplašeno, nesigurno. Ne možeš reč da izvučeš. Kao da niko ne dopušta sebi "HEJ OVO JE MOŽDA POČETAK NEČEG LEPOG" pa čega god... Drugarstva, partnerskog odnosa, nebitno. Ne kažem da treba na prvom vidjanju da skočimo u zagrljaj, apsolutno ne. Ali komunikacija NULA.
Tokom tjedna dogovorim se s dečkom da za vikend idemo na kavu kad dođe vikend on uvjek nešto izmisli samo da ne ide, i tako prolaze mjeseci, ne znam zašto sam uopće sa njim?
Ima li išta gore nego biti novi u nekom kolektivu? Zar je toliko teško podržati i biti prijatan prema novim ljudima?
Volim ga...a on se promijenio, nema više onog žara s početka svega. Ne bih znala reći kako se osjećam a srce mi se cijepa i raspadam se iznutra.
Pre neki dan sam se isplakao kao pi*ka jer smo završili četvrtu godinu srednje... Koliko god nisam voleo da učim i kada su neki profesori bili pomalo dosadni opet ne mogu da prihvatim da od prvog septembra više ne sedamo u školske klupe. Imam neki čudan osećaj...
Na poslu je trebao biti užasan dan- to sam znao. Počelo je tako da me jedan student slučajno zakačio na izlasku iz tramvaja i mobitel je ekranom pao na pod.. nisam ni digao mobitel i rekao sam "ne brini, to je samo mobitel" i nasmijao se. Digao sam mobitel-niti ogrebotine. Dečko se nastavio ispričavati, ja sam nastavio "nije ništa što se ne može popraviti." I nastavio dalje. Dan do pauze je prošao lakše nego što što sam mislio unatoč velikoj količini posla. Pod pauzom sam otišao na gyros.. tamo sam naručio u tortilji a dobio sam lepinji. Ispricavali su se i htjeli su baciti lepinju.. rekao sam "nema veze ionako će se pojesti. Nema problema". Radnici su bili iz Nepala. Jedan od najzahtjevnijih dana pretvorio se u dan koji sam unatoč zahtjevnosti odradio lakše nego ijedan dan prije. Navečer sam zaspao toliko opušten i smiren da sam se sam drugi dan čudio svemu tome. Možda sam bio testiran od neke više sile, a nakon svakog testa dodatno nagrađen. Smirenost se nastavila i danima iza toga.
Sjedim sama u kafiću. Iza mene neki momak i cura, mladi ljudi.
Kaže on njoj: “meni je bitno da je meni lijepo pored tebe”…
Kroz misli mi je prošao bivši i neke naše riječi ljubavi…
Kad dođem kući isplakat ću se…
Nesposobna sam za one “male signale”. Znači pršti hemija imeđu nas, ubija nas, a mi ko dve tuke. Niko da učini prvi korak. Umreću od čežnje kunem vam se.
Neki dan odem s momkom da posjetim njegove jer živimo u drugom gradu. Najavili se da ćemo doći i sve, kad smo došli niko mi ni čašu vode nije ponudio. Oni mene vole, dragi su prema meni, govore da im je drago što sam došla i da je to znak poštivanja i slično. Ali da nisu mogli iznijet barem neki keks iz kulture i ponudit me čašom vode ili kavom sam ostala baš negativno iznenađena.