Sa devojkom sam već 8 meseci u vezi, iako sam 6 meseci bio u Americi... Kako sam se vratio u Bg gde me je ista ta devojka čekala na aerodromu, shvatio sam da ne mogu živeti bez nje... Za mesec dana opet putujem i krećem da studiram na koledžu, i nadam se da ne znam kojim čudom, ona će me čekati. A ako me bude čekala te mučne 4 godine, planiram da je oženim...
Sinoć sam na keju ugledala starijeg čoveka, oko 70 godina, kako uči da vozi rolere. Bio je sam. Verovatno ga je bilo sramota da to radi po danu. I ako mu i nije išlo najbolje, bio je uporan kao malo dete. Baš sam se raznežila. Ulepšao mi je veče.
Imam 21 godinu i roditelji mi ne daju da idem sa drugaricama na more!
Kad idem ulicom sama kasno noću i prolazi neko pored mene obavezno buljim u telefon i naduvam stomak, kako bih izgledala debelo.
Danas sam sa majkom kupila nove zavjese u kući i bile smo srećne zbog toga što ćemo nešto novo da uzmemo da sredimo našu kućicu, komentar mog oca je bio da to ne vrijedi ništa jer on s tim može kupiti nekoliko litara rakije....nikad mu nismo valjale u njegovom životu....
Sve što mi na ovom svetu pričinjava sreću, daje nadu za život, čini najveću podršku, pre svega prijatelja pa onda nešto drugo, je moja žena. Imam 37 godina. Preživeo sam mnogo toga. Tri saobraćajne nesreće, treća je bila kobna. Izgubio sam obe noge. Moja supruga od 30 godina, tada je imala 24, i posle te nesreće ostala je uz mene. Ja sam joj predložio da se rastanemo, da potraži nekog uz koga se neće stideti, nekog sa kime može da prošeta, da se igra sa decom... bio sam očajan. Međutim ona se tada naljutila razvukla mi šamarčinu preko vilice, i rekla: "Još jednom čujem takvu glupost, letiš iz kuće!" Posle tog šamara, meni su suze krenule, nisam mogao da se suzdržim, plakao sam 2 sata kao kiša bez prestanka, držao sam je zagrljenu pored sebe svih 2 sata, nisam tada bio ni svestan kakvu osobu pored sebe imam!!! Posle te nesreće nakon godinu dana, hteo sam da joj se zahvalim i priredio iznenađenje, a to je bilo ponovno venčanje u drugoj državi! Uspeh je u tome, imamo četvoro dece!
Sedim juče u kafiću i prilazi mi jedan mladić, i kaže: "Izvinite jel može autogram?'' Ja stala onako u čudu gledam i napišem mu autogram, i sad ne znam jel mu ja ličim na neku poznatu ličnost ili se sprda samnom...
Ponekad imam osjećaj, da mi glava služi samo za skidanje paučine.
Svaki put kada vidim neku poznatu osobu iz daleka (drugara, profesora), i jasno je da ćemo se sresti, skrenem pogled, a podignem ga tek kada se približimo, da ne bi pomislili da buljim. Osim naravno ako sretnem osobu kojoj neću da se javim, tada mi ostane skrenut pogled, ili izvadim mobilni, pa kao..