Zaista bih se začudila kad mi mama ne bi rekla dok izlazim iz kuće stavljajući slušalice "Nemoj te slušalice u uši, ubiće te auto!"
Radim u firmi tri godine, gazda me unapredio u njegovog zamenika, ima veliko poverenje u mene, a ja planiram da dam otkaz, imam bolji posao, a ne znam kako da mu kažem, osećam se kao da ga izdajem.
Imao sam oko dvije godine, dok je rat bjesnio u mom gradu,i mama me vodila u obdanište kada se nije puno pucalo. Jednog divnog, sunčanog dana, mama me spremila i krenuli smo, međutim ja sam se "ukakio" i ona se morala vratiti da me presvuče. Čim je ušla u kuću, na mjesto gdje bi mi bili da se nije vratila, palo je nekoliko granata, i veliki broj ljudi je poginulo na tom mjestu. Danas kada god prođem tim trgom, zahvalim Bogu što smo mama i ja živi, i sjetim se da nam je "go*no" spasilo život.
Svako jutro baba usisava hodnik ispred moje sobe i budi me. Sinoć sam se napio, ušao u 2 ujutru u njenu sobu i počeo da proizvodim zvuk usisivača, samo mnogo glasnije, kako bih joj pokazao šta mi radi. Jutros mi se osvetila, i počela je da mi usisava jastuk.
Nikada ne kupujem mirišljave papirne maramice jer kad ih pomirišem bude mi žao da tu izduvam nos.
Neprijatno mi je kad šetam sa mamom, jer ima bolju liniju od mene i svi pogledi su uprti u nju, ali sam ponosna na nju.
Sarajevo, 1984.g., Olimpijske igre, grad prepun turista. Na samom otvaranju upoznam "neku" švabicu, zbližili smo se u tih desetak dana, pili, pušili, "kresali" se. Nakon što su se igre završile, otišla je nazad kući, više je nikada nisam ni čuo ni vidio, niti mi je na um pala kada, bili smo jedno drugome avantura, i to je to. Devet godina kasnije, Sarajevo je pod opsadom, granate, meci, pršti na sve strane, a jedan zalutali geler me pogađa u međunožje. Bolnica, operacija, i nakon toga saopštenje koje me je zaboljelo više od gelera: "ostaćete sterilni". Rat je već završio, ja dobio sjajan posao, no ništa mi nije imalo smisla. Imao par veza, ali kada bih rekao za moj problem, gotovo. Svijet mi se rušio. A onda jednoga dana, "nepoznata" žena i nepoznati momak mi zvone na vrata, na momku vidim svoje crte lica, u milisekundi sam proputovao 15 godina nazad. Da, pogodili ste, to je moj sin, nastao te zime 1984.g., od tog trena sam najsretniji čovjek na planeti.
Uvek pitam mamu i babu šta da obučem i na kraju ih ne poslušam.
Sve moje drugarice od svojih ljubavnih priča prave :"Televisa presenta..."