6 godina čuvam isti kesten u torbi. Seli se iz tašne u tašnu, pola sveta obišao. Suv je jadan, ali mi je mnogo drag.
Mislim da ću da preplačem celu nedelju.Student sam i ove nedelje mi se desilo da ću ostati bez para totalno. Imam 500 dinara,pusač sam i treba sa time da izdržim 8 dana. Sve i da kupim duvan,rizle i filtere umesto cigara svakog dana to me već izađe oko 300 i više. Ja stvarno ne znam kako da se hranim nedelju dana sa 200 din. Jedino da jedem samo hleba.Moji nemaju da mi pošalju, cimerka je stipsa, pa necu ni da je pitam ni za šta, a imam ispite cele nedelje tako da ne mogu da odem kući. Trenutno sam gladna i krči mi želudac i nemam wc- papira (tragikomendija). Stvarno mislim da će ako budem odustala od fax-a ovo biti jedan od glavnih razloga.
OBOŽAVAM DA SE SETIM SVOG PRVOG PUTA. Spavali smo par puta u toku noći, tačnije 4 puta.. :D
On je na kraju pao na krevet i rekao: ''Ne znam za tebe, ali ja ne mogu više'' i zagrlio me i tako smo zaspali.
Prevarila sam muža sa njegovim najboljim drugom na letovanju, bilo je to pre godinu dana, on ne zna.
Reče meni moja baba danas: "Idem do prodavnice. Šta hoćeš da ti uzmem od grickalica? Može onaj marčelo?". Žena je htela reći mančmelo, a ja sam umrla od smeha.
Rođena sam sa već dva izrasla zuba koja su ubrzlo ispala i kad je bilo pravo vreme pojavili se novi, uvek sam mislila da sam ja predodređena za nešto veliko u svom životu zbog toga, ali vremenom sam shvatila da sam ista kao i svi drugi ljudi. Imam 30 god.
Ponekad kada razmišljam o svom detinjstvu, pitam se kako sam uopšte živa. Kao mala sam se pentrala svuda, ali baš svuda, po krovovima kuća i garaža, po najvišem drveću, jednom sam se čak uspentrala uz gromobran na 2. sprat zgrade jer je ćale ostavio zaključan stan...posle sam to redovno radila i kad nije zaključano..dopalo mi se.
Bila sam mala... Sećam se padala je jaka kiša, nevreme, stajala sam pored prozora i čujem mamu kako kaže "sada ce početi da pada grad..." A ja onako uplašena, gledam i čekam kada će zgrade početi da se ruše...
Pre 4 god devojka mi je doživela tešku saobraćajnu nesreću, 2 nedelje je bila u komi. Tad sam imao 20, svaki dan pre/posle faxa kad god sam mogao bio sam u bolnici i sedeo pored nje, pričao joj ili samo sedeo i posmatrao je. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio mobilni, naša pesma (Kelly Rowland - When Love Takes Over)… Izašao sam da se javim, kad sam se vratio u sobu, ona je sva mamurna otvarala oči, nasmejala se i rekla: “volim te”… (taj mali smešak, bio je najlepši ikada). A dalje… dalje se samo sećam zvukova: pištanje kardiograma, vika sestre i doktora, zvuk defibrilatora, njegovi udarci… I rečenice: “ne, stani, otisla je… 11:42”
Svake godine 20.09. ma gde god bio šta god radio u 11:42 pustim istu pesmu, progutam ogromnu knedlu, suzdržim suze, i kazem: “i ja tebe”.
Treći sam razred gimnazije i iz zezanja iscimam ćaleta da me presliša istoriju, posle 15 minuta on meni kaže: ,,Pusti me da gledam Ligu šampiona, znaš ti ovu geografiju super''.