Nakon 20 god pružanja bezgranične ljubavi, podrške, pažnje i slobode, dijete mi jutros kaže da joj ništa nismo pružili. Pitam se, Bože gdje sam pogriješila. :'( IZVINI ŠTO NISMO BOGATI.
Ne znam zbog čega, ali promoterke posmatram kao dame lošeg morala i uvijek bjezim od njih po klubovima...
Spavala sam sa najboljim drugom posle 5 godina druženja, i kada god me pita kakav je u krevetu, meni je žao da ga razočaram.
Mislila sam da ne postoji gori osećaj od onog kad vidiš svoju mamu uplakanu, sve dok nisam videla tatu kako plače.
Mrzi me da peglam stvari. Opeglam kada se oblačim za nešto baš baš važno. A ovo ostalo samo obučem i kad me moji smaraju zbog toga kažem: "opeglaće se na meni!"
Moj tata dosta putuje i nekad ga ne bude po dva tri meseca. Uvek kad se vrati, ja to veče izađem da mama i on mogu da uživaju.
Ležimo muž i ja na krevetu. Svako sa svojim mobilnim, i čitamo ispovesti. I u jednom trenutku muž mi čita ispovest, i doda na kraju "vidi, ova ista ti"... a ja pre minut tu ispovest žestoko osudila :) posle toga sam se zapitala, da li nekada nismo ni svesni svojih mana, a tuđe tako lako osuđujemo, iako ih možda i mi sami posedujemo!
Kako da je ne volim najviše? Dođe mi na utakmicu koju izgubim, sedi i gleda me 60 minuta, kupi mi čokoladicu i kaže da sam bio najbolji. Sreća moja.
Mrzim kada idem u goste, pa ne mogu da nađem čarape koje su u normalnom stanju, koje nisu pocepane, zašivene ili tako nešto.