Kad god dobijem lošu ocenu, kevu ne lažem već joj odma pošaljem poruku kako sam prošao, da bi se odljutila dok dođem kući.
Devojka me je pozvala da izađemo, a ja sam joj kao iz topa odgovorio NE MOGU U SRED SAM PARTIJE! (igrao sam igricu). To je bilo pre nekih godinu dana, ona je nakon toga naravno raskinula sa mnom, i evo danas je srećno udata žena, a ja paćenik i dalje igram LoL...
Pitam se, kada mi budemo babe i dede, da li će postojati neka stranica kao ova i da li će pisati o nama kao mi o našima..
Mrzim kad mi se desi to da kad mamu zovnem normalnim tonom ona ne reaguje. A kad se dreknem "Mamaa" ona mi kaže - šta se deres, čujem te -.-
Radim u kafiću i dok sedim za šankom non stop prebrojavam ljude koji sede za stolovima.
Mrzim da vidim kad djevojka vodi momka kroz klub a on ide za njom k'o pas dok se ona probija kroz guzvu.
Upravo mi je tata rekao: ''Idem u Veneciju'', uzeo novine i hemijsku, zatvorio vrata od dnevne sobe i zakljucao se u WC-u.
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...