Javih se jednoj devojci koju nisam video godinama i izašli smo nekoliko puta na kafu. Ispostavilo se da se odlično slažemo i počinje polako da mi se sviđa. Muči me to što sam jako loš kad je flertovanje u pitanju ili stavljanje do znanja devojci da mi se sviđa. Obično su devojke pravile prvi, "konkretan" korak kad sam ja u pitanju a na meni je uvek bilo da im u mom društvu bude zanimljivo, prijatno i da se naravno oboje puno smejemo. Plašim se da to sa ovom možda neće proći, a ne želim da je uplašim direktnošću.
Imam dečka već 2 mjeseca. Na početku smo se viđali svaka 2 dana, ali zbog njegovih obaveza brzo je shvatio da mu je to “previše” i nema vremena za ostale stvari. Sada se viđamo svaka 3-4 dana, odnosno 2-3 tjedno. Je li to normalno, ili bismo se trebali viđati češće? Čujemo se svaki dan.
Protekli Uskrs nam je bio prvi zajednički. Prošao je u svađi i suzama.
Ako voliš, samo ću ti reći da uvek postoji način da me pitaš kako sam.
Sve ostalo su izgovori, želim ti to reći.
Volim i ja tebe i značiš mi puno, znači mi sve ono što smo imali.
Sve to smo izgubili i sad nemamo ništa.
Jedno veliko ništa, nije tako trebalo biti.
Nismo to trebali dozvoliti.
Tako da ko hoće nađe način, ko neće nađe izgovor.
Čuvaj se!
Imam 32 godine. Samostalna, pomažem mojima finansijski. Trudna sam sa prvim detetom. Nisam rekla roditeljima još uvek, znam da će me osuditi jer sam se sa tim dečkom 1.000 x svađala, imamo trzavice. Zamislite kakvo je stanje jedne porodice kad se devojka od 32 godine ne oseća lagodno da kaže roditeljima da je trudna.
Mrzim što sam previše dobra i emotivna osoba i što ne mogu da gledam dok se neko muči i pati i što moram svakome pomoći. Ali doslovno mrzim što sam takva. Jer to nije dobro u današnje vrijeme.
Smatram da o ljudima najviše govori ono što gledaju na internetu. Koga prate. Kakve slike objavljuju, statuse, komentare...tačno na osnovu toga možeš da zaključiš kakve su to osobe. Evo ja sam primjetila da na mene mnogo utiče to koga pratim, jer mi često neke žene daju motivaciju da radim na sebi, na svojoj formi, psihičkom stanju, da budem bolja mama... svašta nešto korisno naučim i što se tiče kuhanja, spremanja po kući... to sve zato što ne gledam gluposti i ne pratim svakorazne budale, niti komentarišem šta me se ne tiče.
Ne bi vjerovali koliko doktora ne poznaje svoj osnovni posao i znanje. Pokušajte sljedeći put pitati svog doktora pri aplikaciji botoxa ili filera za polazište i hvatište nekog mišića na licu, zanijemit će od sramote. Sve zbog liječenja vlastitih ili kompleksa roditelja.
Da li se se sećate nekog ogromnog sviđanja iz kog se ništa nije desilo jer niste preduzeli neki korak, ja se često setim jedne devojke koju sam poznavao od pre nekih 7,8 godina...setim je se često jer je za mene to i dalje posle toliko vremena jedna od najlepših devojaka koje sam ikada video i upoznao a bilo ih je podosta. Ali ljudi visoka, zgodno mršava, crna kosa, prelep osmeh, lice anđela, vrat kao labud a najviše od svega sam voleo tu njenu ako se može nazvati mana u govoru što šuška kad priča i sad se naježim kad se setim tog glasića. Radila je tada u jednom kafiću na kraju Kneza gde sam je i upoznao, Dragana P. Ako i za jednu devojku žalim što nisam ništa preduzeo to je ona, naravno da se nikad ne zna gde bi šta odvelo ali eto opet ostaje žal što se nije probalo. Da li i vi nekad žalite za nekom možda dobrom propuštenom šansom iz prošlosti koju niste ni probali da ostvarite, a hteli ste baš ste hteli ?
Osećam se užasno u braku, muž je postao toliko sebičan i samoživ....verovatno je bio i pre ali ružičaste naočare nisu dale jasnu sliku. Rekla sam mu da želim razvod, on ni da čuje. Da živimo u njegovom stanu otišla bih odavno....ovako kuda ću...Postala sam i sama toksična, mrzovoljna, gunđalo. Obožavam biti na poslu, kod kuće mi je lepo samo kad on nije tu. Muka mi je od svega i ne znam kako se spasiti. Toliko sam očajna da mu želim grozne stvari. Onda mrzim sebe. Zašto sam ga uopšte morala upoznati? Kakve kazne ja odslužujem....? Ne znam i ne verujem....