Jako dugo sam sam. Jednostavno sam mišljenja da kada dvoje ljudi stremi ka vezi oba pola moraju da rade kao tim, inače ja kao potencijalni partner automatski gubim volju i energiju da nešto uradim po pitanju osvajanja žene. Da pojasnim, ne očekujem nakon prvog pitanja ili kafe da se smuvamo, ali jednostavno mislim da nakon svakog našeg susreta ja dobijem jasnije signale da je veza sve bliža i bliža. Najviše mrzim kad osoba davi, kada igra neke igrice, kada mi testira strpljenje, insistira na beskonačnom dopisivanju umesto da sve pojednostavi i time što pre istera stvari na čistac. Samo mislim da je neophodno da muškarac treba da uradi šta je do njega, žena šta je do nje, i to je to. Ne smatram za sebe da sam poseban zbog ovoga, samo ja ovako gledam na stvari. Zanima me šta vi mislite o ovome?
Gruba sam i u poslednje vreme se lako iznerviram, vičem, i kada sam u pravu to je nevažno jer me zbog moje naravi svi okrive u startu, želim da se promenim i da sebi pomognem da više ne budem takva, žao mi je što povređujem ljude oko sebe, što ih uznemirim svojim tonom, mrzim sebe i želim da ne postojim više, možda je to sebično ali ova doza krivice me ubija. S druge strane, nikad ja ne započnem prva, za ovih par puta kad se to desilo neko me je isprovocirao prvo, a onda sam pukla, ali na kraju uvek ispadnem đavo, samo zato što podviknem, i istog trenutka su svi drugi žrtve.
Ljudi, ja kada sam na poslu bukvalno imam osećaj kako drugi negativno utiču na moju psihu i izvlače mi energiju, bukvalno ne da mi se da idem da se usiljeno družim sa ostalima kao što većina radi i redovno se tu vode isprazni razgoviri koji mene ne interesuju. Uglavnom gledam da se izolujem u kancelariju pošto je takva vrsta posla pa makar to dozvoljava. Danas sam uspeo čak i da dremnem malo na poslu jer me dremka povrati mentalno i konačno posle dužeg vremena došao sa posla raspoložen. A u glavnom dođem sa osećajem otupelosti, nervoze, mentalne iscrpljenosti i negative, ali ovakav dan se pamti.
Sa dečkom sam 2,5 godine, super nam je veza i baš mi je krivo što je za sve ovo vreme on 3x došao kod mene kući. Razlog tome je što su se moji dosta vezali za mog bivšeg, nakon raskida su oni ostali s njim u kontaktu neko vreme i često smo se zbog toga svađali. Tada sam rekla da na dalje više neću to da radim, a sad mi je krivo što ga tako malo poznaju a mislim da ćemo da se venčamo. Vidim da je i njima krivo, ali prosto ne želim to da radim nakon svega...
Ostavio me je zbog ribe koja ja na Instagram okačila sliku same sebe u venčanici!
Život mi prođe u čekanju boljih vremena i nečeg boljeg... I onda se osvrnem i shvatim da sam npr pre 3 godine želela nešto bolje (i radila na tome), i sad opet to isto želim a u međuvremenu kao da se ništa i nije promenilo... Sve u svemu, ne sećam se kad sam zadnji put bila srećna i zaista se plašim jer mi je s godinama sve teže a nemam ni 27 još.
Socijalna smo bića i često sam usamljena u posljednje duže vrijeme. Voljela bih da se osjećam povezano sa ljudima ali tako mi je muka od svih.
Nemam sa kim da izlazim...i sad sedim i mislim da li je glupo da izađem u klub ili kafanu sama?
Jetrva i ja u isto vreme trudne. Nas dve se predobro slažemo, nemam bolju prijateljicu od nje. Međutim, ponašanje muževe šire familije me sve više razočarava. On je povučen, tih i proračunat, za razliku od njegovog brata, koji je galamdžija i sa svima lako uđe u zezanje. Ništa mi ne treba od tih ljudi, ali me povređuje što se svi otvoreno mnogo više trude oko devera. Dobili su krevetac, kolica, kolevku, njuhalicu, pune džakove odelca... Nama je neke stvari obezbedila moja strana familije, većinu smo sami i nikakav problem. Ali eto, mnogo mi je žao što se njegovi njega ne sete samo zato što je u drugom planu u odnosu na brata...