Diplomirala sam prije 3 godine i od ove školske godine radim u osnovnoj školi koju sam i sama pohađala.
Jedna nastavnica kod koje nikad ništa nismo radili i dalje predaje. I svi znaju da njena nastava nema veze s gradivom, uglavnom smo pisali sastave o ljubavi i crtali cvijeće, a ne predaje hrvatski jezik, ni likovni..
užasno jadno da nekima dopuštaju da uništavaju generacije.
Izgubila sam nevinost sa najboljim drugarom, jednostavno sam došla u neke godine kad se više ja nisam osećala normalno u toj situaciji, i morala sam to da promenim. Međutim, posle toga svaki put kad bismo razgovarali, sve je teme okretao na seks i šalio se na taj način. Postao mi je odvratan, i počela sam da ga izbegavam. Danas sam shvatila da se ni ne sećam kad smo se zadnji put čuli, i da je taj kontakt skroz prekinut.
S godinama shvatiš jednu stvar. Bolje je kad što manje slušaš ljude. Ono što govore ionako nema veze s onim što rade. Čuvaj svoj mir ne vjerujući u sve i svašta. Ali ipak vjeruj u čuda. Događaju se. Kad pustiš što će ljudi reći. I kako će te tko gledati. I što bi sve moglo loše poći. Ne budi dežurno zanovijetalo. Život nije idealan ali nije ni takav kakvim ga ti prikazuješ. Ima u njemu neko sjeme dobra. I izniknut će. Samo ako ćeš ga njegovati.
I pusti stvari oko sebe. Nemaš toliko vremena da misliš da možeš promijeniti svijet. Ili druge ljude. Imaš taman toliko vremena da poradiš malo na sebi. Da se raduješ nečemu u današnjem danu. Da nekom nešto lijepo napraviš. A ako i za to dobiješ nož u leđa, bar ćeš znati tko nije na tvojoj strani. I tko se samo pretvarao da je prijatelj. Nemaš toliko vremena da igraš na kartu žrtve. Igraj na kartu da će se danas dogoditi nešto lijepo. I hoće.
Imam curu 2 godine, volimo se jako puno ali smo 2 različita karaktera. Ja društven a ona ne i još uz to posesivna, stalno svađanje zbog kolegice na poslu i neki random žena. Svađe po 3 sata traju iz ničega. Moj problem je što kupim sve u sebi i puknem i napijem se ko kanta. Sramotim sebe i nju ali ne može razumjeti da ona utječe na to, ne želi se promjenit i popravit. Znam loša sam osoba..
Kroz osnovnu i srednju školu nikad nisam bila dovoljno dobra da me dečki primjete na način koji nije čisto prijateljski, za razliku od ostalih cura koje su im se sviđale.
Sa 17god sam napokon našla dečka, veza trajala 2 i pol godine, nije više išlo jer su se nakupili problemi, razišli se. Tad sam se počela dopisivati s dečkima, ne tražeći vezu niti išta slično, i kada bih rekla svoje standarde po pitanju veze (striktno sam za duge veze, nikako neobavezni sex ili psp) često su mi se smijali kako to neću naći. Na moju sreću pronašao me meni savršeni dečko - isto razmišljamo, nemamo problema u vezi, divan je prema meni, liječio mi je unutarnje rane koje nije on zadao. Zajedno smo već dvije godine, a zaljubljeni kao da smo tek prohodali. Ljudi, ne odustajte od svojih očekivanja (dok su realna), ne spuštajte svoje standarde radi nekog manje vrijednog. Sve u svoje vrijeme.
Verila sam se sa momkom nakon više godina veze. Zaista sam srećna i uz mene je bio u najtežim momentima i želim da gradimo zajedno život. Ipak, kako vreme odmiče sve mi je teže, imam razne košmare, a bojim se ako mu kažem da će misliti da je on nešto pogrešio, jer je takav. Razlog je moja porodica. Skoro su svi razvedeni ili "zarobljeni" u nesrećnim brakovima. Jako se bojim da će mi se to isto desiti i da ću živeti sve ono čega sam se godinama gnušala, a znam da nemam realan razlog za taj strah, ali ne vredi. Generalno sam većinski viđala nesrećne ljude u brakovima, koji sebe ubede u neke razne laži i meni je takav život gori od bilo kog zatvora, a pogotovo kad kažu ostali smo zajedno zbog dece, naježim se i zbog te dece. Izgleda su traume deteta razvedenih roditelja prisutne i posle 20 i nešto godina...
Bio sam sa bivšom djevojkom u vezi oko 6 mjeseci. Možda isuviše kratak period, ali dok sam bio u tom odnosu bio sam srećniji nego ikada. Sve je išlo idealno dok se njeno ponašanje preko noći promjenilo. Postala je hladna i gledala bi da završi našu komunikaciju što prije, izbjegavala pozive i viđanja. Posle par dana me ostavila sa riječima da ona ima problem sama sa sobom, da sam mnogo bolji od nje i da treba da nađem nekog boljeg, ali da me ona ipak voli i da ne zna oće li ikada ikog tako voljeti. U te riječi nikad nisam povjerovao, jer ako nekog zaista voliš, ne postoji stvar koju nećeš uraditi ili promjeniti, samo da ta osoba ne ode iz tvog života. Prekinuo sam svaki kontakt sa njom, makao je sa društvenih mreža, obrisao broj i nikada joj više nisam dao ni prostora da mi se može javiti. Prošlo je 3 godine od tad, a ja se više nikad nisam zaljubio.
Imam 36 godina, mančmelou jedem oduvek tako što pojedem prvo čokoladu, odvojim keks od pufnastog dela i onda to pufnasto stavim pod jezik i tako pričam. xD Da li još neko to radi?? Znam da odvajaju, ali da li postoji još neki idiot koji priča tako?
Dečka često slažem da sam negde išla, čisto da ne pomisli kako sam čudna i usamljena. Ja i jesam usamljena, društvo mi se razišlo i nemam sa kim da izlazim. On u svakom trenutku može da iscima bar dva druga za bilo šta i tako je oduvek, pa me ne bi razumeo. Mislim da me ne bi ni osuđivao, ali mu prosto zavidim i pitam se što ja nisam takva.
Moja mama nije normalna. Vozim 70, ograničenje 90, van naselja... I ona meni laže kako je ograničenje 60!? Tom rutom se obje vozimo svaki dan! Nema ikakvog znaka za ograničenje! Stalno prigovara kako prebrzo vozim! A nikad preko ograničenja!