Najgore mi je kad shvatim koliko godina sam provela čekajući osobu koja nije vredna čekanja.. ali ja to nisam videla, tugovala i nadala se.. samo mi iskaču sećanja - slike u raznim situacijama, a samo ja znam šta me mučilo - uvek isto. Na posletku, još je i on uvređen, on očekuje da mu se javim... nema pojma gde je pogrešio.. neka druže, nema 'leba od tebe.. ja jesam u problemu, ali ti si daleko od rešenja. Krajnje je vreme da se ide dalje, život je jedan.
Neverovatno i razočaravajuće mi je koliko je u Beogradu sve skuplje u odnosu na unutrašnjost. Živim u malom gradu na jugu države, idem na pilates dva puta nedeljno već neko vreme, ne planiram da prestanem da treniram i mesečno za te treninge plaćam 3000din. Meni je to sasvim u redu, isplati se, iako nije nešto naročito opremljen studio. Trebalo bi uskoro da se selim za Beograd, i tražim ja tamo pilates – svaki studio, od prvog do poslednjeg, mesečna cena preko 10000! Zašto?! Frizeri, manikir, kozmetičari, kafići, restorani – ista priča. A plate su gotovo iste. Nije mi jasno.
Često uhvatim sebe kako razmišljam o životu od pre 10-tak godina. Izlasci, studije, prijatelji, putovanja i slobodna, srećna ja. Da se ne shvati pogrešno ja volim svog muža i dvoje dece više od bilo čega na svetu. Požrtvovana sam majka i supruga i iskreno nemam na šta da se žalim. Ali mi nedostaje neko iskrenije vreme puno opcija, slobode, pravih prijatelja i ljudi koji te bodre, veruju u tebe.. Osećam se kao u nekom obrazcu gde je isti svaki dan, druženja su se svela na minimum. Niko te ne pita kako ti je i samo se boriš za opstanak i da smo porodično svi dobro. Da li se to menja kad deca malo porastu i je li taj osećaj imaju i druge mame uospšte pitam se...
Ne znam šta je ljudima koji kažu „jao, ma šta ću u kući, samo da piljim u komp.“ ili to kažu za druge ljude. Kao da ne mogu nešto drugo raditi, npr. čitati knjigu, sklapati slagalicu, čistiti itd. Zašto se podrazumeva da ako si u kući, odmah znači da piljiš u kompjuter?!
Brat je uvukao porodicu u probleme. Ovako je zaista dobra osoba, dušu će ti dati, vrijedan je i radan. Ali je u stanju da prokocka sve pare... majka vraća njegove dugove, porodica je u problemu, roditelji oboljeli od svega, a dugovi samo pristižu. Molili smo ga da se liječi, da to više ne radi ali ne sluša, i dalje radi po svom jer zna da će neko drugi da plaća njegove gluposti... mnogo mi je teško, da bar mogu da odem negdje daleko gdje me niko ne zna. Ne znam koliko ću još moći ovako, pod stresom i brigama zbog brata.
Dve godine smo bili zajedno, kada smo prekinuli saznala sam da je išao kod moje jako bliske drugarice kući. Užasno. Prvenstveno s njene strane, kako je to mogla da mi uradi, on me više ne zanima, a sa njom se i dalje družim, ali nije više ništa isto kao pre.
Treba uskoro da budem kuma drugarici koju poznajem 20 godina, koja me je više puta razočarala, i baš se dosta promenila prema meni. Bukvalno nam odnos više nije isti... Kad se vidimo priča se samo o njenim problemima i dešavanjima, pa zadnje 3 godine tako. Družimo se i dalje ali se ređe viđamo.
Pre 3 godine bih skakala od sreće da me je pozvala za kumstvo, sad bukvalno nemam želju da se to desi, gledam je kao trošak samo i ne znam šta da radim...
Zanima ne kako druge osobe koje su usamljene zadovoljavaju svoju potrebu za povezanošću? Ja naprimjer koristim teške deke i pokrivače koji me pritisnu, mekane pidžame ili razne jastuke u obliku zagrljaja..nije mi jasno zašto moraju postojati te potrebe za ljubavlju i osjećanja kod ljudi koji nisu u prilici ili ne mogu da imaju partnera..
Ne valja ni previše čitati, non stop moram nešto da čitam i da se informišem, sve me živo zanima, kao da mi život zavisi ako ne pročitam nešto, i onda sam bila druga osoba kada sam izašla na svjež vazduh i slušala muziku, palo mi kao meditacija.