Sve što sam u životu htijela je ljubav, pogotovo osjetiti ljubav obitelji. Nikad me nisu prihvatili u cjelosti, ma niti pola mene. Najviše me boli što sam većinu svojih životnih odluka bazirala na tome što ja mislim da oni žele od mene. Možete već predpostaviti, na kraju shvatila kako me radi baš tih odluka mrze. Sad se samo pitam što sa mnom ne valja i kako sam toliko fulala u životu. Sama sebe uvjeravam da kad bih to znala mogla bih biti bolja i živjeti sretnije. Racionalno sam svijesna da to ne bi nužno pomoglo ako ne znam kako to ispraviti, ali nekako mi je lakše ako se tješim da sam ja problem i sve bi bilo bolje kad bi ja samo to znala. U suprotnom znači da oni nikad to nisu ni bili u stanju i da sam se cijeli život trudila uzaludno. Ta pomisao me još više boli.
Snimala sam s*ks sa bivšim dečkom i sad mi je žao što sam izbrisala snimak jer mi se sad nekad gleda tu i tamo. Znam da sam očajna jer sam sama i nisam nikoga imala nakon njega...
Ja ne razumem ljude koji te zovu da im učinis uslugu čim oni tebi nešto pomognu.
Prošlo je skoro devet mjeseci otkako smo prekinuli, a ja se i dalje osjećam prazno. Zanima me samo hoće li ikada proći ovaj šugavi osjećaj.
Detinjasta sam iako imam 35 god i ne znam kako to da promenim.
Do skoro sam bila ubeđena da su pesme: "Friday I'm in Love" i "Everytime We Touch" nastale tokom 80-tih.
Radim u jako toksičnom kolektivu. Starija koleginica, očigledno isfrustrirana i nezadovoljna svojim životom, je ljubomorna na mlade devojke u dvadesetim godinama toliko da nas je blokirala na društvenim mrežama i ne razgovara sa nama.
Devojka hoće da menja moj stil. Ona bi da se oblačim sportski, a meni to ne prija. Nosim streetstyle brendove, hudice i farmerke.
Sestrična koja je uvijek govorila da smo najbolje prijateljice, nikad nije zadržala tajne koje sam joj povjerila, uvijek je širila okolo, i tvrdila da nije. Prigovarala je, nakon što sam joj svega 2 puta dotrčala kada sam imala neki problem kući, da ju samo iskorištavam, a ona je ta koja je o svojima prigovarala stalno. Posvađala me sa familijom jer sam ju ja pokušala upozoriti na nešto što sam čula, za njeno dobro, a ona me odmah izdala svima, dok ja nisam nikada smila ništa nikome reći kad bih ona meni nešto povjerila, kako ona ne bi ispala loša. Sada živi u inozemstvu i odjednom je dobra sa svima njima, dok mene nitko ne može podnjeti jer sam "cinkaroš". Da napomenem, prije nikog od njih nije mogla smisliti i za svakog je imala ružnu riječ. Žao mi je što sam tolike godine bila zamazanih očiju i govorila za nju da mi je prijateljica, a nikad to ustvari nije bila. Valjda to shvatiš tek kada se na duže vrijeme raziđete.
Najmlađa sam u porodici, kako sam odrastala, kada su neke proslave rođendana i sl, najbliži rođaci su "zaboravljali" da me pozovu, samo mene, dok su ostali iz porodice bili uvek obavešteni na vreme. Otkako sam se udala, imam decu, više me "ne zaboravljaju", skoro da me i ne zovu. Da napomenem da su oni pozvani bili više puta kod mene, kako na proslave, tako i tokom svakodnevice neke. Mnogo sam se udaljila od svih, gledam samo muža i decu, ostalima po zasluzi. Imam osećaj da me tek sada ne podnose. Osećam se u mnogim situacijama usamljeno, izolovano od strane familije. Mnogo mi je zbog toga krivo ali se trudim da to ne pokazujem. Pokušala sam ranije da kroz priču provučem te boljke ali ništa.