Danas mi je rođendan. Od jedine osobe od koje sam želeo da dobijem rođendansku poruku, nisam dobio.
Imam jako dobar posao, ugledan, dobro plaćen sa puno dodatnih povlastica i užitaka. Ali vidim da ne godi mojim "prijateljima", pa čak i po kojem najmilijem. Često pomažem istima kroz svoju poziciju. Pokušavam da ih redovno častim, zovem sebi na fešte. Ali sam polako razočaran, jer vidim da se situacija godinama ne poboljšava. Pitam se dokle više, zar narod misli da ćemo viječno živjeti. Čemo to?
Razmišljam ozbiljno o povećanju grudi. Međutim jako me strah kako će to sve ispasti na kraju. Kako u svojoj blizini nemam nikoga ko je operisao grudi nemam koga pitati. Strah me kako će izgledati, da li izgledaju uvijek neprirodno i kakve su uopšte silikonske grudi na dodir?
Prekinila sam vezu od 4 godine (znamo se 10 godina) prije 9 mjeseci i danas saznala da je dobio dijete s drugom djevojkom koja je naša bivša kolegica koju smo poznavali svega 20 dana. Da li je moguće?
Mom mužu sve smeta. Što god uradim on nije zadovoljan. Svaki moj pokret dovodi do rasprave. Ne znam više u čemu grešim?
Jednom sam pročitala da sve ono što mi žene potiskujemo u sebi, to se ispoljava u PMS-u. Mada sam ja i ovako i onako uvijek u nekoj "depri" ili živčanosti, u Pmsu sam još gora! Tada imam osjećaj da ne bih trebala uopće niti postojati, stalno mi se plače, i ljutita sam, agresivna, pa me uhvati osjećaj da ja zapravo svog dečka niti ne volim nego da sam s njim samo jer me nitko drugi neće, onda mrzim svoj posao u trgovini i ljude koji mi dolaze, mrzim doslovno svih i sve, osjećam se promašeno u svim poljima i mrzim sebe itd...
Upoznala sam momka. Za poželeti. Odgovoran,pouzdan, praktičan, samostalan, besporočan, iskren, odan, vredan, znala sam- biće fantastičan muž i otac. Iako sam u tom trenutku imala sasvim drugačije životne planove u koje sam mnogo uložila, odlučila sam posle par meseci zabavljanja da napravimo dete i venčamo se. Moja najbolja drugsrica u tom trenutku se distancirala od mene. Razgovori su prestali, ili trajali maksimalno kratko. Ja sam nju zvala. Na kraju mi je pred svadbu rekla da misli da grešim, da je to sve pogrešno i da se to tako ne radi. Prekinule smo kontakt. Ona je u vezi preko deset godina, i nije se udala, nemaju dece. Čeka da sredi posao i svoje stambeno pitanje. Nikada je zbog njenih stavova o životu nisam odbacivala. To sve me je jako povredilo. Rekli su mi da je ljubomorna, ali ja i posle nekoliko opravdavam njen stav time da me ona dobro poznaje i da se ne slaže se mojom odlukom jer smatra da nisam spremna, iz pravih motiva, za majčinstvo i brak...
Postoji razlika između zdrave rasprave i besmislene rasprave. Razgovor s nekim tko je otvoren, tko cijeni razvoj i razumijevanje, može biti konstruktivan, čak i ako se ne slažete s njim. Ali ako pokušavate urazumiti nekoga tko odbija gledati dalje od vlastitih uvjerenja? Kao da razgovaraš sa zidom.
Bez obzira na sve, koliko logike ili istine ima, oni će izvrnuti, iskriviti ili odbaciti sve vaše riječi, ne zato što niste u pravu, već zato što nisu spremni na to, da vide drugu stranu.
Oni koji vas nisu spremni čuti na vašu dobronamjernu kritiku najčešće će odgovarati niskim udarcima i vrijeđanjem na osobnoj razini.
Zrelost se ne odnosi na to tko pobjeđuje u raspravi, već na spoznaji kada se više ne isplati raspravljati.
To je spoznaja da je vaš mir vrjedniji od dokazivanja da nije u pravu onaj tko je i prije rasprave već odlučio da se neće predomisliti.
Ne treba svaku bitku voditi.
Ponekad je najmoćnija stvar koju možete učiniti prestati raspravljati. Dovoljno je što ste pokušali.
Nikad neću razumjeti ljude koji vozeći se noćnim linijama ostave upaljen zvuk pojačan do daske. Pa ljudi spavaju, odmaraju, ne treba im srčani u 3 ujutro jer su se malo opustili u busu i udrili san.
Prije nekog vremena instalirala sam jednu od "fit" aplikacija... još je ni otvorila nisam. Toliko o mojoj upornosti da smršam.