Molim Vas recite mi kako sa objasnim ćerki koja živi šestu godinu u Norveškoj da ne mogu da letim jer imam ogroman strah od leta avionom i da imam fiziološke reakcije poput vrtoglavice zbog pomusli ba visinu. Da naglasim da dolazi ona jednom godišnje za Srbiju. Najveći problem je što mi se ne javlja na video poziv i ne želi da vidim svoje unuke. Do sada nije bio problem jer rekoh da je 6 godina već van zemlje.
Imam 30 godina i izlasci mi više nisu zabavni. Problem je što mi nije ni ništa drugo. Ljudi dosadili, o učenju i poslu da ne pričam, o formiranju porodice ni ne razmišljam niti vidim sebe u tome. Presečem dosadu bavljenjem sportom i po nekim putovanjem od najviše dve nedelje kako finansije dozvoljavaju, ali šta raditi sa ostatkom vremena?!...
Najbolji mi je moj brat koji govori da ja ne znam šta ću od sebe, da mi je dosadno (mada on to o sebi priča), a radim više od njega dok on gleda TV i ne pomiče se!
Ne razumem osobe koje se pomire sa osobama s kojima nisu bile u kontaktu godinama i posle kažu da ne znaju zašto su se posvađali. Onda vidiš da je bilo bolje da se nisu pomirili. Zašto to ljudi rade?
S momkom sam već par mjeseci. Po prvi put smo duže putovanje imali za Prvi maj. Iako i ja vozim godinama, on je rekao da će cijeli put on voziti i rekao da neće da se ja mučim, što je divno. Ljudi moji. On je toooooliko loš vozač. Toliko sam se osjećala nesigurno. Ne vozi brzo. Čak šta više, jako sporo vozi i pati automobil. Ne znam kako da mu kažem, a da ne budem aždaja.. Da li da uopšte govorim o tome..
Kad vidim koliko mama iskorištava brata, srce mi puca. Baš mi ga je žao jer radi preko, dolazi svake druge sedmice kući i svaki put kad dođe traži se da se kupuje i da joj se daju pare kao njemu pada sa neba. Toliko sam ljuta da se često i svađam sa njom. Da napomenem da ona nema dana radnog staža, pa nema pojma kako je to ustajati rano i vraćati se sa posla mrtav umoran.
Moja majka je ceo život želela da bude pevačica, ali nije imala glas. S obzirom da ja lepo pevam, htela je da njen san ostvari preko mene. Ali, ja se u tome ne pronalazim, ja želim da se bavim nečim drugim što mene ispunjava.
Svaki put kada smo krenuli raspravu oko toga, da ja imam druge ciljeve za svoj život i da se u nečemu drugom pronalazim, a to nema veze sa muzikom-to je bila katastrofa.
Ne znam šta da radim i šta da mislim!?
Pitao me je već nakon nekoliko viđanja (pre toga je sam inicirao razgovor o tome da budemo u vezi) da li bih se udala za njega, postavljajući to pitanje u razgovoru o nekim drugim stvarima, tako iznenada. Posle je više puta ponavljao to pitanje, ali me nije zvanično zaprosio. Šta misliti?
Nisu mi jasni ljudi koji posle jedne greške odmah brišu osobu iz života. Zar oni nikada nisu pogrešili? Možda je ta osoba nesvesno nekog povredila.. Strašnoo, nekoga izbrisati ko ti toliko znači zbog greške. Ne kaže se džabe ne sudi da ti ne bude suđeno!
Osobama koje daju lažnu nadu, u prevodu
zaljube se u nekog i daju ljubav i sve
ponašaju se kao veza i onda kad se ta osoba
veže i zaljubi, onda pobegnu, distanciraju
se itd, ali i dalje prihvataju zdravo za gotovo
emotivnu i psihičku pažnju, podršku itd,
jedno pitanje, kako živite sa sobom? Nakon
što nekog toliko povredite, neko ko vam
je toliko verovao, jer što se tako ponašate
prema nekom ako ga istinski ne želite za
vezu, zašto? Nikad ovo neću shvatiti, ne
radite to nikom, najgore nešto!