Savet mladim devojkama (i momcima). Ne izigravajte Majku Terezu i ne družite se sa alkoholičarima, neradnicima, promiskuitetnim ljudima, ljudima u nezdravim vezama, depresivcima itd… Meni nikad nije ništa falilo a družila sam se da takvima jer sam empatična i htela sam da poognem, međutim sve je uzalud. Takvima pomoći nema u 99 posto su lenji i razmaženi i sami izmišljaju probleme. Trošila sam vreme, enegiju i živce da spasim neke budale umesto da se družim sa uspešnim ljudima koji su moj nivo. Otkad sam ih otkačila, super mi je u životu. Otvorila sam firmu, našla novog dečka, naučila novi jezik, družim se konačno sa uspešnim i normalnim ljudima.
Imam 18 godina i osećam da mi nedostaje neko ko bi bio taj "pravi drug".
Kao klinac sam imao par drugara (iz osnovne), ali oni su uglavnom sada zauzeti svojim društvima, i nešto se ne družim toliko s njima (ima dosta razloga za to). U srednjoj školi imam jednog druga s kojim sam redovno izlazio, ali nakon što je našao devojku, prestali smo toliko da se viđamo, jer je on 24/7 sa njom. Izađemo nas dvoje, ali lik stalno na telefonu i dopisuje se s njom. Imam ekipu iz srednje sa kojom se družim i izlazimo, ali nekako osećam da tu nema te prave "veze" (nije to to).
Kad vidim ljude koji imaju tog "pravog" druga, kao brata ili kuma, nekog s kim mogu sve da podelim i osećam se 100% prihvaćen, shvatim da mi to fali. Sa ovima iz srednje sam u dobrim odnosima, ali ne vidim nikog od njih ko bi postao taj "prijatelj za sve". Kad vidim takve drugare koji su kao braća, osećam da sam možda propustio nešto bitno.
Da li je realno tražiti nekog ko će biti taj pravi prijatelj, ili sam previše zahtevan?
Javih se jednoj devojci koju nisam video godinama i izašli smo nekoliko puta na kafu. Ispostavilo se da se odlično slažemo i počinje polako da mi se sviđa. Muči me to što sam jako loš kad je flertovanje u pitanju ili stavljanje do znanja devojci da mi se sviđa. Obično su devojke pravile prvi, "konkretan" korak kad sam ja u pitanju a na meni je uvek bilo da im u mom društvu bude zanimljivo, prijatno i da se naravno oboje puno smejemo. Plašim se da to sa ovom možda neće proći, a ne želim da je uplašim direktnošću.
Bivši dečko je dok sam ja vozila 220 km da ga vidim i budem podrška zbog stresa na poslu, a putem me dočekala kiša s poledicom. Odlučio da se smjestimo u hotelu, a on komotno otišao u izlazak. Na recepciji sam odjavila sobu i otišla prespavati u drugi hotel.
Kad mala deca krenu da vrište što im nešto nije po volji tačno mi dignu živce. Opet ne možeš ništa da napraviš, ali barem u većini slučajeva možeš da se pomeriš. Sve i da kažeš nešto roditeljima ne možeš ništa da postigneš. Tačno mi je drago što nemam niti planiram imati decu jer da mi dete tako vrišti to bi mi bila karta u jednom smeru za psihijatriju.
Imam 27 godina, razvodim se nakon 8 meseci braka i višegodišnjeg zabavljanja. Predivna ljubav, ali misli da je ne volim na pravi način, da je zapostavljam - nju i njene ciljeve, da ne želim kompromise, da nisam spreman da se žrtvujem zbog nje, da sam sebičan i narcis. Nekad nismo znali ćutati ili izgovoriti prave reči ili ne povrediti nekim delima jedno drugo. Trebalo je da se selimo za Nemačku ovog leta. Ništa od toga, otići će sama. Kap koja je prelila čašu kod nje je sledeća: nisam hteo da se iselim iz stana na nekoliko meseci do odlaska u Nemačku da bi se uselila njena sestra koja je tražila stan i naš joj se dopao zbog kirije. Opcija je bila ili da se vratim da živim sa mojima u gradu na 200km od nje ili da odem pre nje za Nemačku. Nisam to hteo. Trenutno ne radim, završavam ponovo studije zbog prekvalifikacije, ali imam veliki ušteđevinu od prethodnog posla, a ona misli da je iskorišćavam. Sve su to reči njene majke, jer su naši planovi bili drugačiji. Brak više ništa ne znači.
Imam dečka već 2 mjeseca. Na početku smo se viđali svaka 2 dana, ali zbog njegovih obaveza brzo je shvatio da mu je to “previše” i nema vremena za ostale stvari. Sada se viđamo svaka 3-4 dana, odnosno 2-3 tjedno. Je li to normalno, ili bismo se trebali viđati češće? Čujemo se svaki dan.
Ne znam uopšte kako osobu za koju sam se udala da nazovem svojim supružnikom, kada ne učestvuje u roditeljstvu, učestvuje samo ako mu treba nešto. Vrijeđa moj izgled fizički iako sam ja fizički daleko iznad njega, ali eto opet ja sam njemu ružna. Ne želi da se slika da imamo porodične slike. Odvojeno spava i jede, jer mu hoće svoj mir. Za jelom gleda yt. Razlikuje me od svoje porodice, jer više uvažava njih nego mene. I onda se pita što ne želim s njim spavati. Izvini molim te.
Plaši me luksuz i ljudi koji idu doterani po hotelima i jahtama. Više sam za skromnost u staroj seoskoj kući, u prirodi.