Pojedine šminkerke, ako već sminkate 'profesionalno', potrudite se da ulepšate klijenta i da mu donekle ispunite želju, ako kaže ne napadno znači ne napadno a ne po vašem! Drugo, koristite kvalitetnije šminke ako već naplaćujete toliko, posle se javi problem sa očnim kapcima (kineska šminka). Nije se ispoštovalo ništa što sam tražila, nisam htela blendani ajlajner, dobih ga, rekoh nežne boje, dobih najtamnije, rekoh ne napadno, ona suprotno. Na kraju me još pita jel treba da pojača šminku, došlo mi je da plačem. Ne razumem, bavite se tim poslom i ispoštujte klijenta. Svaka čast pojedinim šminkerima koji znaju kako da šminkom naprave da zablistate i daju vam predloge a ne kao pojedini što im je bitno samo da vam uzmu pare. Ja nemam ruku za šminku, nažalost. Sad dobih natečene očne kapke i bol u očima. Razočarana sam jer znam da mi blendani ajlajner, uopšteno ajlajner ne stoji i to sam napomenula više puta ali ne, ona mora po svom! Od sad samo kod proverenih šminkera!
Bila je jedna od tih devojaka koja mi je značila punoo.
Njen izgled je bio skroman, nije mi to bilo bitno, koliko emocija koju sam gajio prema njoj.
Brzo mi je prirasla za srce, ali priznajem da sam imao problem sa ljubomorom, nekad bez razloga, nekad sa razlogom.
Puno smo se svađali na kraju da je to postalo nepodnošljivo, raskinuli smo.
Raskid je bio buran.
Nismo se čuli od raskida, verujem da je srećna da je našla svoju sreću.
Volim je i dalje i fali mi. :(
Užasno me živciraju osobe koje šetaju neke velike pse koji se vuku na prolaznike a vlasnici tih pasa govore 'neće, neće vam ništa.' ili kad vidim da neka devojka od 40 kila ili momak od 60 kg šeta neku mrcinu od psa i očekuje da im verujem da će ih oni zadržati ako krenu na mene...
Upravo sam doživeo momenat da čujem da razvedenu ženu, majku troje dece, nazivaju socijalnim slučajem, i pitaju ko bi nju takvu više hteo....
Jedva čekam da muž ode na put, ne mogu više da podnesem ni njega ni njegovu neurednost, za tim čovjekom neko da ide i samo da posprema. Napravi toliko nereda, pa ni dvogodišnjak ne uspije to uraditi šta on uradi. Čim izađe ću sve lijepo da izribam i da uživam par dana u čistoći.
Već nekoliko puta sam se onesvjestila u gradu i ljudi su zvali hitnu, ovo mi se dogodilo više puta i sramim se toga, doktor mi je reko da nisam bolesna. To mi se znalo dogodit ljeti kad je sunce, vrućine, i zimi kad mi se prsti na rukama slede jer nemam kožne rukavice, samo se onesvjestim, sramim se sebe, kad se budim ljudi se skupe oko mene i gledaju.
Znam da to nije u redu, ali ne mogu protiv sebe. U dubini moje podsvijesti sam zaljubljena u dečkovog brata. Volim svog dečka ali... ovaj mi je stalno u glavi, ali pošto mi je to teško priznati u javi, jer je grijehota, onda ga stalno sanjam i izluđuje me to. Taj brat mu je rastavljen, i već je našao neku novu, dok se nije za mene nikad zanimao, ni prije nego što je našao tu novu. Ja se budala tješim da se on "plaši" bilo čega sa mnom jer mu je ovaj moj ipak brat, a on je inače jako ljubomoran kad sam ja u pitanju i voli me. I da, zavidna sam toj njegovoj "novoj", kad sam im vidjela sliku, presjeklo me od bijesa. Joooj Bože pomozi mi, što da radim, zašto se uvijek moram zaljubljivat u onog kog ne smijem ili tko me neće? Jel se još nekom od vas nešto slično desilo ili se dešava. Ovo je ionako anonimno.
Proveli smo 10 godina zajedno. Sve i da hoću ne mogu da ga zaboravim. Tolike godine, toliko vreme provedeno, tolike zimske šetnje po snegu, tolike letnje noći... Veza nije bila sjajna, 2 tvrdoglave osobe koje skrivaju emocije i obe stalno misle da su u pravu. Njegovi poroci, njegova mama, moji roditelji. Nekako se i znalo da nemamo budućnost, ako odem sa njim svoju porodicu moram da precrtam, a on nikad ne bi bio u stanju da se promeni i da bude muško onako kako treba. Sada, 5 godina posle živimo svoje živote, on sa bogatašicom koja ga izdržava, ja sa čovekom kakav treba da bude za brak i porodicu, onako iz knjiga. I pored toga što tog čoveka više ne znam, što je to sad neka nova osoba, ja negde duboko znam da ćemo se mi sresti opet. Znam da ona naša noć nije bila poslednja, znam da se nismo pozdravili zauvek i znam da nije sve kao što izgleda. Koliko god to patetično zvučalo. Znam, čekam i pitam se šta nam život sprema.
Danas sam se setila kako mi nije bilo teško da ustanem u 4, napravim palačinke i odnesem ih tadašnjem dečku na posao, jer je radio od 6. A kod njega u kancelariji bivša devojka. Kako sam se tad osećala jadno. Prošlo je 2 godine od toga i dalje me to poniženje boli.
Osećam se užasno. Nasamario me lik, slagao da je singl. Prekinula sam čim sam saznala da je oženjen, srećom veza je bila kratka (žive u odvojenim gradovima). Kako sebi da oprostim što sam bila glupa i nisam videla znake? Kako okajati greh?