Naručim tortilju na poslu, javila se neka devojka... Donesu tortilju - pola sastojaka fali. Zovem da se žalim, bla bla.. I kažem moraćeš da mi se odužiš za ovo, ostah gladan. 2 dana nakon toga se vidimo kod nje u stanu... 2 nedelje seksa, svaki dan, šta god sam hteo, nije se bunila😁
Ipak brza hrana nije tako loša!
Smatram da o ljudima najviše govori ono što gledaju na internetu. Koga prate. Kakve slike objavljuju, statuse, komentare...tačno na osnovu toga možeš da zaključiš kakve su to osobe. Evo ja sam primjetila da na mene mnogo utiče to koga pratim, jer mi često neke žene daju motivaciju da radim na sebi, na svojoj formi, psihičkom stanju, da budem bolja mama... svašta nešto korisno naučim i što se tiče kuhanja, spremanja po kući... to sve zato što ne gledam gluposti i ne pratim svakorazne budale, niti komentarišem šta me se ne tiče.
Ne bi vjerovali koliko doktora ne poznaje svoj osnovni posao i znanje. Pokušajte sljedeći put pitati svog doktora pri aplikaciji botoxa ili filera za polazište i hvatište nekog mišića na licu, zanijemit će od sramote. Sve zbog liječenja vlastitih ili kompleksa roditelja.
Da li se se sećate nekog ogromnog sviđanja iz kog se ništa nije desilo jer niste preduzeli neki korak, ja se često setim jedne devojke koju sam poznavao od pre nekih 7,8 godina...setim je se često jer je za mene to i dalje posle toliko vremena jedna od najlepših devojaka koje sam ikada video i upoznao a bilo ih je podosta. Ali ljudi visoka, zgodno mršava, crna kosa, prelep osmeh, lice anđela, vrat kao labud a najviše od svega sam voleo tu njenu ako se može nazvati mana u govoru što šuška kad priča i sad se naježim kad se setim tog glasića. Radila je tada u jednom kafiću na kraju Kneza gde sam je i upoznao, Dragana P. Ako i za jednu devojku žalim što nisam ništa preduzeo to je ona, naravno da se nikad ne zna gde bi šta odvelo ali eto opet ostaje žal što se nije probalo. Da li i vi nekad žalite za nekom možda dobrom propuštenom šansom iz prošlosti koju niste ni probali da ostvarite, a hteli ste baš ste hteli ?
Imam drugaricu (nismo više dobre) koja ako kaže nešto kroz smeh misli da se ne računa, iako je uvreda u pitanju. Npr letos smo šetale po gradu i ona je rekla - Jel moguće da deblje devojke nose kratke haljine u kojim im se vidi celulit i onda se okrenula ka meni i kroz smeh rekla - Kao ova moja PRASICA i poljubila me u obraz. Ona misli da se to ne računa i još 100 situacija i gorih, nije mi jasno ponižavanje prijatelja. Draži su mi ljudi koji mi lepo i normalno u lice kažu, nego ovako da podsmehom, a kao najbolja drugarica si mi.
Osećam se užasno u braku, muž je postao toliko sebičan i samoživ....verovatno je bio i pre ali ružičaste naočare nisu dale jasnu sliku. Rekla sam mu da želim razvod, on ni da čuje. Da živimo u njegovom stanu otišla bih odavno....ovako kuda ću...Postala sam i sama toksična, mrzovoljna, gunđalo. Obožavam biti na poslu, kod kuće mi je lepo samo kad on nije tu. Muka mi je od svega i ne znam kako se spasiti. Toliko sam očajna da mu želim grozne stvari. Onda mrzim sebe. Zašto sam ga uopšte morala upoznati? Kakve kazne ja odslužujem....? Ne znam i ne verujem....
Imamo rođake u Hrvatskoj koji ne podnose Srbe! Ako se zarati-oni su spremni! Imamo rodbinu u Srbiji koji ne da nepodnosi Hrvate, nego ko da jedva čekaju da rat počne. Godinama nam useru svako obiteljsko okupljanje i ja sam uvijek šutjela. Ove godine kad su počeli s baš gadnim prepucavanjima sam pukla. Počela sam vrlo sočnom psovkom koja je insinuirala da su retardirani i jedni i drugi. I ako nisu u prošlom ratu naučili tko je stradavao, a tko je omastio brk preko tuđih leđa dirigirajući iz svojih sigurnih rezidencija da su stvarno nenormalni. Nisu trepnuli. Rekla sam im dalje da slobodno nađu livadu za njih debile i riješe sukob među sobom, skupa sa huškačima koji jedva čekaju rat da opet pokradu i Boga i vraga, a da nas ostale ostave na miru. Tu mi je stric kojeg stvarno volim rekao da ja to ništa ne shvatam. Kad sam ga pitala da što će sa mnom kad sam iz miješanog braka, a znam da sam mu najdaža nećakinja-svi su se složili da mijenjamo temu. Aha! I ja mislim. U mojoj kući rat zazivat nećete.
Mojoj devojci je besmisleno što ulažem u auto, jer smo mogli negde da otputujemo za te pare. Realno nisu jeftine ni popravke ni sređivanje. Samo sam je pitao koliko košta njen telefon? (1400e) Koliko ormara ima sa garderobom? Tri! Koliko ima pari obuće? 35! Koliko ima torbi? (12) Reko za te pare smo mogli da putujemo na mesec. I tako je počela svađa...
Nekako sam se razočarala u najbolju drugaricu. Napustila je fakultet, kratko je radila u radnji i dala otkaz. Nekako je totalno nesposobna. Kad smo se čule rekla mi je da će konkurisati za posao u nekoj novo otvorenoj fabrici. Baš sam očekivala više od nje jer je devojka inteligentna.
Kažu da ne treba imati prevelika očekivanja od života i ljudi. Na to ja kažem: kakav je život od kog ne očekujete apsolutno ništa? Kakav je život u kojem se ne nadate ničemu, ne želite ništa? Radije ću se razočarati sto puta, nego živeti kao ameba, koja kroz život prolazi, a da ga ne živi. Koja nikada ne oseća ništa, nema ciljeve, snove i koja u starosti neće imati nijednu uspomenu.