Iznutra sam jako emotivan i povučen dečko, a sa spolja sarkastični mamlaz, jer su ljudi redovno zloupotrebljavali moju dobrotu.
Najveća trauma iz detinjstva, koje se sećam kao da je juče bila, je kad moj mlađi burazer (tada je imao 2 god) igrajući se sa mnom dobije napad i mama ga brzo uzme u ruke i kaže mi trči po pumpicu. Sa 5 godina sam trčala najbrže u životu.
Uvek kada bi se igrali žmurke kao mali i kada bih se sakrila i čekala da me pronađu, uvek mi se piškilo i cupkala sam dok me ne pronađu. :D
Kada sam bila mala tata mi je jednom rekao da sam obula naopako papuče,a ja sam ga pitala ''Je l' obe? ''
Često se pretvaram da sam stranac kad se izgubim u centru, jer me je sramota da pitam kako doći negde.
Upravo sam, na pravu fotografiju sa svadbe na kojoj sam juče bio, pokušao da kliknem dvaput prstom, da zumiram.
Lik u autobusu sedi pored mene, zakuntao je pre pola sata, osećam da je trebao da siđe pre 6 stanica... A i ja zamalo da promašim, zanimljivo mi da gledam kad će se probuditi.
Najgori osećaj je kad se hoćeš da budeš sa prelepom devojkom, a i ona sa tobom, ali ne može zato što se njena, u većini slučajeva ružna drugarica, loži na tebe.
Jedan od ključeva na mom privesku je ključ od stana u kojem ne živim preko 10 godina. Čuvam ga kao uspomenu na detinjstvo.
Nema mi ništa privlačnije od devojke koja zna voziti auto, onako muški.