Mrzim kad spremam nesto da jedem i kad bude gotovo, ja više nisam gladna.
Devojka i ja se zajedno kupali u kadi. I u jednom trenutku prosto mi se desilo da sam ispustio jedan gromoglasan gas. Par balona izašlo napolje i nastaje šok. I ona i ja, mrtva tišina, ona zuri u vodu, mene blam izjeda. I tada krene da se smeje kao luda. Kaže ona meni: "Daj bre, šta si se ukipio ko da je bomba pala između nas. Moglo je i meni da se desi." I nastavi da se cereka, priđe i nasloni se na mene. Ne znam što, od tada mi je daleko lakše da budem opušten sa njom, jako mi je drago što se ne ponaša ko da je odrasla na bečkom dvoru.
Sećam se dok sam bio u vrtiću da sam se mnogo zaljubio u jednu devojčicu, da sam je tokom spavanja lagano poljubio...To je bio najbolji osećaj u životu.
Kolega mi je danas rekao da je firma procvetala u svakom smislu otkad su mene zaposlili. Dugo nisam čula bolji kompliment...
Odem u kuhinju po čašu vode, a vratim se sa čokoladom.
Tako mi fali da sa nekim razgovaram o idejama. Na primjer, o prirodi dobra kao takvog. Ili o (be)smislu postojanja. Ili o tom misterioznom načinu na koji svijet funkcioniše, koji još nismo dokučili. Samo da razgovaramo, nepretenciozno, bez pametovanja i dokazivanja "pameti".
Imala sam 3 godine, kada su trebale da mi se rode sestre, insistirala sam da se one zovu Tarzan i Balto , jer su mi to bili omiljeni crtani. 2 dana nisam pričala sa mamom i tatom, jer im nisu dali ta imena.
Nikad neću shvatiti muškarce koji smatraju da trebaju da imaju što više djevojaka..zar nije ljepše da imaju jednu, ali pravu!
Diplomirala sam pre nekoliko dana na državnom fakultetu, sve u roku, pričalo se puno toga kad diplomiraš slavlje obavezno, pokloni, čuda... A sada ništa od toga, zatišje, imam utisak da nikog nije briga.