Kad vidim koliko mama iskorištava brata, srce mi puca. Baš mi ga je žao jer radi preko, dolazi svake druge sedmice kući i svaki put kad dođe traži se da se kupuje i da joj se daju pare kao njemu pada sa neba. Toliko sam ljuta da se često i svađam sa njom. Da napomenem da ona nema dana radnog staža, pa nema pojma kako je to ustajati rano i vraćati se sa posla mrtav umoran.
Moja majka je ceo život želela da bude pevačica, ali nije imala glas. S obzirom da ja lepo pevam, htela je da njen san ostvari preko mene. Ali, ja se u tome ne pronalazim, ja želim da se bavim nečim drugim što mene ispunjava.
Svaki put kada smo krenuli raspravu oko toga, da ja imam druge ciljeve za svoj život i da se u nečemu drugom pronalazim, a to nema veze sa muzikom-to je bila katastrofa.
Ne znam šta da radim i šta da mislim!?
Pitao me je već nakon nekoliko viđanja (pre toga je sam inicirao razgovor o tome da budemo u vezi) da li bih se udala za njega, postavljajući to pitanje u razgovoru o nekim drugim stvarima, tako iznenada. Posle je više puta ponavljao to pitanje, ali me nije zvanično zaprosio. Šta misliti?
Nisu mi jasni ljudi koji posle jedne greške odmah brišu osobu iz života. Zar oni nikada nisu pogrešili? Možda je ta osoba nesvesno nekog povredila.. Strašnoo, nekoga izbrisati ko ti toliko znači zbog greške. Ne kaže se džabe ne sudi da ti ne bude suđeno!
Osobama koje daju lažnu nadu, u prevodu
zaljube se u nekog i daju ljubav i sve
ponašaju se kao veza i onda kad se ta osoba
veže i zaljubi, onda pobegnu, distanciraju
se itd, ali i dalje prihvataju zdravo za gotovo
emotivnu i psihičku pažnju, podršku itd,
jedno pitanje, kako živite sa sobom? Nakon
što nekog toliko povredite, neko ko vam
je toliko verovao, jer što se tako ponašate
prema nekom ako ga istinski ne želite za
vezu, zašto? Nikad ovo neću shvatiti, ne
radite to nikom, najgore nešto!
U osnovnoj školi sam imala najbolju drugaricu sa kojom sam bila bliska. Međutim, kako je krenuo fakultet počela sam da osećam veliku tenziju u našem odnosu koja me je izjedala i počela sam sve više da se distanciram. Neko vreme nismo mnogo bile u kontaktu, u međuvremenu je ona našla dečka. Tada sam shvatila da ne želim mnogo da se udubljujem u odnos sa njom, iako smo bile najbolje drugarice jer je ona jako posesivna, želi stalno da provodi vreme sa mnom, a ja želim da provodim vreme i sa drugim ljudima i mene to opterećuje. Na faksu sam imala mnogo obaveza i nisam više mogla da se viđam sa njom toliko često. Kada je našla dečka, i ona je mene prestala da zove i da mi se javlja, izlazile smo zajedno povremeno na kafu - jednom u mesec dana, možda i malo ređe. Meni je to savršeno odgovaralo jer pored nje imam i druge prijatelje kojima želim da se posvetim. Raskinula je sa dečkom, ponovo me zove svaki čas i stalno bi da provodi vreme sa mnom i da se vratimo na staro, a ja to ne želim.
Drugarica ogovara svog dečka tokom kafe sa mnom a i dalje je sa njim. Stalno neka tema o njemu a ništa konkretno ne uradi. Samo mi se iskuka a ni ne znam kakva je ona u vezi. Čisto sumnjam da je dečko baš za sve kriv.
Dečko mi je drugi i sa njim imam sve, ali nekad razmišljam o raskidu. Čas bih volela da budem sa još nekim, putujem i ne vezujem se ni za jedno mesto ni za muškarca, čas mi je drago što sam sve našla u jednom. Ne znam šta mi se dešava.
Imam mnogo mana. Tiha sam, povučena, sramežljiva, svega se plašim, a s druge strane sam nonstop živčana, lijena, za svaku sitnicu planem, mrzim samo postojanje nekih ljudi itd. Isto tako sam osoba koja nema svoj stav, ne znam se nikom suprostavit jer se bojim, a ne znam ni ja čega, nemam samopouzdanje nit samopoštovanje, kad me netko "napadne", ja se sva prepadnem i počnem se ulizivati: Pa nemoj tako draga, srićo, legendo itd, a kad ta osoba ode s mog vidika, nema kletve i psovke koju ne izgovorim. Ili npr kad mi je jednom frendica izvrijeđala dečka na račun izgleda i nacionalnosti, ja sam samo šutjela i pucala od bijesa, ali se nisam imala hrabrosti suprostaviti i reći joj kakva je ona ili njezin brat koji s 30 god nema dana radnog staža, al sam zato svima drugima spominjala nju i to što mi je izgovorila i usput sam je psovala, vrijeđala i proklinjala, jer nemam muda reći u lice ni njoj ni nikome što ga ide! Mrzim biti takva kukavica! 🤬 Tako ću nadrapati u životu! Svi će me zgaziti!
Definiciju da sve polazi iz kuće (od malena), sam shvatila tek u vezi. Naime u ozbiljnoj sam vezi, posle male rasprave sam povukla ručnu, sela i razmislila. Tek sad shvatam da odnos koji sam imala/imam sa roditeljima, sada imam i sa verenikom. Slično ponašanje, metodi, obrasci. Uvek sam ona koja sluša i može bolje. Gledam ga i vidim da je isti tip ličnosti, organizuje, odlučuje, naređuje, zna šta je najbolje za mene/nas. U vezi, kao i u detinjstvu ja sam poslušna dobra devojčica, odlikašica lepotica… Sada konačno i razumem zašto ga moji toliko vole, posmatraju kao svog sina (posebno majka). U svakom smislu je odličan muškarac/prilika za brak ali ne znam da li mi sve ovo treba.