Zašto djeca tako prebrzo odrastu? Tako me tuga ponekad ulovi. Voljela bih vrijeme usporiti.
Tako sam uživala sa svojom obitelji.. toliko lijepih uspomena smo ostvarili. Prebrzo sve to prođe. Uživajte sa svojom djecom!
Imala sam 14,15 godina i zaboleo me je zub (gornja jedinica). Otišla sam kod zubara i zubarka koja je tada radila mi je rekla da mora da mi izvadi živac, i da je navodno “mrtav zub”. Tresla sam se od bolova bukvalno, nisam znala ni šta znači vađenje živca. Svako normalan očekuje da mu se da anestezija tokom vađenja živca ali ne, ja je nisam dobila, i vađen mi je živac bez anestezije, gde sam se onesvestila od bola na onoj stolici i mogu da kažem da mi posle tog bola odlazak kod normalnog zubara nije predstavljao nikakav problem. I zanima me da mi neki zubar kaže, pa da li je normalno vaditi živac bez anestezije? Sećanje na taj boli mi se nikad neće obrisati. Ne daj Bože nikome.
Mnogo me nerviraju dupli standardi i kad je u firmi neko zaštićen kao beli medved, pa što važi za ostale ne važi i za tu jednu osobicu.
Ne volim raditi u firmi gdje ima poznatih ljudi i meni bliskih iz privatnog života. Upravo me to zadesilo da radim gdje i pola mog naselja, iako sam to cijelo vrijeme izbjegavao. Želim da mi privatni život i poslovni budu skroz odvojeno i da ljude s posla ne moram gledati i poslije radnog vremena.
Ne imati neku baš dobru prijateljicu boli jednako, ako ne i više, nego ne imati dečka/srodnu dušu. Voljela bih imati nekoga kome sam ja najbolja prijateljica i kome je stalo do mene, ali svima je uvijek netko drugi prioritet.
U oktobru prošle godine preminuo mi je otac. To sam veoma teško podneo, pre svega zbog gubitka tako važne osobe a potom i zbog toga što su sve obaveze spale na mene koji sam na master studijama i nemam stalni posao (i ne uspevam da ga nađem). U početku sam nekako uspevao da se nosim sa celom situacijom i brinem o kući i pišem rad, najviše zahvaljujući dugogodišnjoj devojci koja mi je bila jedini oslonac i svetlo na kraju tunela. Nepunih pet meseci kasnije ostavila me je iznenada, zbog toga što ne vidi budućnost sa mnom dok ja budućnost ne vidim bez nje. I evo, prošla su skoro dva meseca u kojima nisam mogao da uradim ništa osim najnužnijih obaveza, i to sa velikom mukom. Ukratko, gubitak dve važne osobe za kratko vreme potpuno me je slomio.
Jednu prijateljicu u društvu vara momak. Netko ga je vidio sa drugom curom kako se ljube, ima sliku kao dokaz, a ona i dalje misli da je to fotošop i da je ta osoba samo ljubomorna...
Otac je svesno propustio moje detinjstvo i odrastanje samo zato što sam žensko. Nikada nije bio kući, stalno po kafanama i s društvom. Niti me hranio niti oblačio, ništa. Sada kad ja imam sina, on bi sve to da nadoknadi s njim. Omalovažava sve što radim, pred detetom psuje, uči i njega jer po njemu tako se postaje muškarac, mužu se isto podsmeva jer mi ne znamo da vaspitavamo svoje dete, deda će njega da vaspitava, a ništa od svog života nije uradio. Muž ne želi ništa da mu kaže zbog mene, a vidim i sama da mu malo fali da mu zabrani pristup, a o tome i ja razmišljam. Koliko god mu ja stavljala do znanja da dete ima roditelje i da je on svoju šansu kao roditelj propustio, njemu to ne dopire do mozga i već vidim da bi od mog deteta napravio propalitet jer je njemu boljka što nije imao mušku decu. Ja sam bez oca faktički rasla i preživala, preziveće i moje dete bez dede.
Kako godine prolaze sve više razmišljam o jednom dečaku, sad muškarcu kojeg sam upoznala kao dete bukvalno. Upoznali smo se na nekoj svadbi, došao je do mog stola i pitao me za ples (Sa mojih 28 god prva i jedina takva situacija) al preslatko. Kasnije me je pozvao da idemo prošetamo, sela sam na neku stepenicu a on mi dao svoj duks ili nešto već da sednem na to da ne isprljam haljinicu. Ljudi moji kakav je to džentlmen bio, deca smo bili hej, pre puberteta još. Pitao me da li sam se već poljubila nekad hah a ja mala i zbunjena slagala da jesam. Kasnije me pitao da li želim da me on poljubi, ja rekla ne (jedno od većih životnih kajanja lol) al bilo me je sramota, muški je to podneo haha. Ne sećam se mnogo detalja, čak ni njegovog imena ali jako često se setim njega i toliko godina kasnije, pitam se u kakvog je muškarca izrastao, jer od svih pokušaja flert, dejtova, momaka, veza itd. taj mali dečak je ostavio najveći utisak i najveće oduševljenje. Dete je bio a takav šmeker, džentlmen...
Mnogo mi je drago zbog jedne drugarice Milene. Ona je bila tako siromašna i niko nije hteo sa njom da se druži. Nisam je ismejavala, nisam je izdvajala, ali ona nije želela neki jači drugarski odnos, stidela se možda. Samo ćao-ćao, imaš li olovku, imam. Nosila staro, bledo, često bila neokupana. Oca nije imala, o njoj su brinule baba i majka. Leti kad smo mi išle na more, ona sa majkom i babom brala maline ili pečurke. Nakon srednje otišla je na more da radi i procvetala bukvalno, prolepšala se. Sretali smo je na njenim radnim mestima (kafei, picerije), uvek je bila ljubazna. Upozna ona nekog bogatog dasu i sada sa njim ima dete i živi u lepoj kući, izgleda ko boginja. Nije ovo telenovela, život piše romane, svetlo na kraju tunela postoji!