Ne znam da li sam bolesna ili perverzna ali kad sam u gradu sa dečkom zamišljam kako gleda druge devojke i razmišlja najprljavije šta bi im on radio. Volela bi da mi može tako pričati i komentarisati neku devojku i šta bi joj radio a onda kad dođemo kući da meni uradi sve to.
Postoji jedna devojka koju poznajem ceo život. Uvek sam se ja njoj sviđao a u poslednje vreme mi to sve više i više daje do znanja. Viđamo se povremeno i imamo zajedničko društvo koje želi da nas spoji, ali ja sam totalno hladan iz razloga što dobro poznajem tu osobu i ne sviđa mi se njeno ponašanje i neke stvari ali ono baš... Ne želim da uđem u nešto ozbiljno pa da posle zažalim zbog toga, u isto vreme mi se sviđa a i odbija me zbog toga, ne znam šta je najispravnije zaista. Možda je povređujem odbijanjem i na neki način lošim ponašanjem ali ja vidim neke svoje razloge u tome... Ne želim da se prepustim pogrešnoj osobi.
Ne znam više u čemu je problem. Izgledam normalno, radim, imam prijatelje i ponekad hobi. Ne izlazim previše često, možda dvaput, triput mesečno. Ne oblačim se provokativno, ne flertujem niti znam to da radim. Opet, nisam ni nesigurna u sebe i imam zdravo samopouzdanje. I opet iz nekog razloga nalećem samo na muškarce koji su bolesno ljubomorni. Jednom sam se dopisivala sa momkom oko nedelju dana, nismo se ni sreli i spomenem da idem uskoro na poslovni put. I on meni kaže šta ću ja tamo, na poslovni put svi idu da se švalerišu, bolje bi mi bilo da prepustim taj put nekom drugom. Znači nismo se ni upoznali a već ljubomoriše, kakav li je tek u vezi? Drugi mi nakon mesec dana veze predloži da dam otkaz jer mu se ne sviđaju moje kolege. I ovo su samo neki od primera a bukvalno sam se svega nagledala i naslušala. Ostavim takve likove odmah ali mi prosto i dalje nije jasno zašto se ti ljubomorci lepe za mene?
Nikad ne bih kupila stan sa krovnim prozorima. Meni je to bezveze, niti vidiš šta niti (osim noćnog neba, jedino to je plus) otvoriti prozor kad pada kiša ili snijeg, ne daj Bože jači led. I ako je izolacija loša, onda su to paklene vrućine ljeti, zimi hladno, još ako nema klime.. I procure ti prozori kad tad. Bezveze.
Ne čudi me što ne mogu da se ukolipim u društva, ne pijem, ne pušim, ne tračarim, ne zanimaju me tuđi zivoti...pa ja sam čisti smor 🤣
Dečko mi je kroz razgovor nekoliko puta rekao da nema majku na facebooku, da ju je blokirao. Pokazivao mi je neke fotografije među kojima je bila i njegova majka. Ta "blokirana" majka mu lajkuje sve objave. Ne razumem zašto neko laže da nema majku na fb???????!!! Šta dobija s tim???
Prestanite da od Instagrama pravite novi LinkedIn. Do juče se lepo fotkale, doterane, pozirale, sad odjednom profilna kao na CV-u sa poslovnim osmehom. Ne sakrivajte dušu. Ne sakrivajte prave emocije. Pustite posao za druge prilike. Njemu nije mesto na Insta. Hvala lepo 🩷
Zašto dosta ljudi u mom životu ima potrebu da naznači da ne govore uvek kad im je teško i koliko imaju psihičkih problema? Možda sam ja u zdravstvu izgubila empatiju ali kao odrasla osoba niko te ne tera da pričaš ili ne pričaš šta te muči. Ja volim da saslušam i da pričam o problemima ali kad čekaš momenat kad ne ide po tvojoj volji da istakneš da ti je teško je čista manipulacija. A ti problemi su uglavnom usamljenost i anksioznost a očekuje se da praviš ustupke kao da je u pitanju malignitet.
Evo pošto ima dosta kukanja na šefove, da napišem nešto na tu temu. Ja sam jedna od tih, i pošto sam prošla svašta nešto od umišljenih, sujetnih, Hitlerovaca itd, rekla sam sebi da ako ikad budem napredovala neću se ponašati kao tiranin, i gledati na kolege kao na brojke, već kao na ljude prije svega. Ali, šta se dešava... Te kolege dođu vidno istraumatizovani iz nekih drugih firmi, sa pravom, ljuti... Vjrv. očekuju i ovamo isto...
Oni znaju i nakon par godina vide da ću uvijek da stanem iza njih, da sakrijem mnoge stvari, ispeglam kako znam, ugodim nam svima, izlazim u susret za sve živo kad im treba, a zauzvrat samo tražim-disciplinu i rad. Da svi radimo svoj posao, a da su to pritom realna očekivanja, a ne robovlasništvo - naiđem na otpor. Preemotivno reaguju na svaku dobronamjernu kritiku (ne galamu, da se odmah razumijemo), sve primaju k srcu, uljuljkali su se previše, ostavljaju posao za sutra, u smislu, ma neće ona nama ništa. Posao trpi. Pa da li je to u redu, pitam? Ko je lud..