Volim ga, ali nas razdvaja 10000km. Sutra bih otisla da mogu.
Sve više čujem od drugarica, a i meni se dešavalo da upoznaju momke koji se ljube bez jezika. I to konstantno samo ljubakanje na blic i u svim situacijama samo tako. Zanima me šta mislite o tome. Meni to nije strastveno uopšte i ne znam zašto to rade.
Tri sam godine u vezi sa dečkom koji ima istančanu komunikaciju. U smislu ja sam ta koja vodi razgovor (uživo i online), u smislu ako razgovaram s njim o nečemu dobivam odgovor da, ne, jel, super itd. Po prirodi je introvert i sigurna sam da me voli. Sa svima je takav, ne samo samnom. Zanima me do koje je granice normalno i postoji li neka barijera koja se može preći da ovo poboljšamo? Stalo mi je do njega ali nekad se stvarno mučim, razgovaramo o tome ali baš ne vidim pomak.
Prije koju godinu počela sam se zanimati za solarne lampe, nabavila ih hrpu i potrpala po svom dvorištu. Većini ljudi koji su ih vidjeli bile su lijepe. Ipak, bilo je i onih drugih - s komentarima tipa to izgleda kao lampioni na groblju, ružno je, pretjerano i sl. Urnebesno mi je danas promatrati moje kritičare koji su i sami počeli postavljati solarne lampe po svojim dvorištima i kopirati moje koncepte. Što je bilo, gospodo, zar je tako teško bilo ostati čvrsto stajati uz svoj stav? Gdje su vam originalnost i kreativnost nestali?
Moji nikad nisu imali lep brak. Verujem i da su se uzeli samo zato što je majka ostala trudna pa da ne pukne bruka u to vreme. Da se ne bi viđali, radili su po ceo dan i onda uveče samo prespavaju kući. Iz nekog razloga, razvod izgleda nikad nije bio tema jer eto, njima tako odgovara da se i ne viđaju a zajedno su na papiru. Odgajila sam samu sebe iskreno, ponekad bi mi baba pomagala ali je ona još u mom detinjstvu bila već dosta stara pa nije mogla da mi menja roditelje. Zbog toga, sa roditeljima nemam nikakav blizak odnos jer sam češće viđala komšije iz zgrade nego njih. Sad su oboje u penziji i bolesni pa su primorani da provode više vremena zajedno i da ne bi poludeli jedno s drugim, oboje me zivkaju na svakih pola sata, kao hoće da se uključe u moj život. Najčešće ih iskuliram jer i ja njih nisam imala kad su mi trebali kao detetu, sad i ja već imam godine i imam svoju porodicu, posao, prijatelje, umorna sam za njihove priče.
Imam drugaricu koju znam tek nekoliko mjeseci i nismo previše bliske, ali se uvijek međusobno podržavamo, uvijek je tu da mi zaželi sreću na ispitu ili za bilo šta i uvijek mi kaže da ću nešto najbolje uraditi. I ja uvijek vjerujem u nju, da će uspjeti sve što želi i iskreno joj to želim. Bogatstvo je imati takvu osobu i sretna sam što je poznajem.
Najteža stvar na svijetu je popraviti samog sebe. To je konstantna borba ispravljanja i promjene iz temelja. Pored silne silne volje, užasno je teško. Potrebno i vrijedi svakog minuta truda ali lako je doći na moment do pada i opet sve iz početka... Razumijem ljude koji ne vjeruju da se netko može promjeniti za par mjeseci ili tjedana...jer pored hrpe volje i kontinuiteta, i patnje i rada, i ispravljanja sebe svakog momenta skoro, opet možeš biti na korak do pada ... Uz sav trud, shvatio sam da je to mukotrpan proces koji traje dvije i više godina za velike stvari...za manje 6 mjeseci...i to svaki dan, od jutra do sutra i ne odustajati...
Sve priče da se promenio neko odmah, i sad je to drugačije je laž. Laže sebe i kad bi htio...
Laže svak tko kaže da se lagano mijenja.
Nezamisliv mi je život kafane, diskoteke, pijančenja kao glup klinac od 19 godina. Nema većeg promašaja od života nego ostati u kafani i pričati iste prepričane priče i gluposti, kao magarac.
Nalaktit se na šank, bukati u prazan prostor i zviždati suknjama. I tako svaki tjedan par puta. Ili svaki dan...paćenika u izobilju ima.
Ja ne znam kad smo mi muškarci postali pi*de i emotivne neke rugobe koje loču, piju i drogiraju se, umjesto da rade, skrbe i odgajaju obitelj.
Još gore, kad vidim paćenike koji sve ovo rade i imaju obitelji. Nedorasli idioti, čekaju ih žene i djeca doma, dok se on grli s drugim pijanim likom koji isto ima 45 godina i pjevaju "Vodkani džin, to je sada in..".
Alkohol definira posebnost njihova karaktera...tragedija muškog roda i naraštaja klase zvane "Očevi"...ako se može zvati itko takav ocem, jer Otac je prisutan u obitelji a ne lokalnoj birtiji.
Bivša je bila težak narcis, onaj grandiozni, gde se ceo svet vrti oko nje.
Gde šta god da sam radio i da mi se dešavalo, ona je mislila da je to zbog nje i da ima veze sa njom, kao da se svet vrti oko nje.
Iskreno meni je ona u početku bila toliko nebitna, jer samo što sam raskinuo vezu sa tadašnjom curom i ušao u vezu sa njom, sada tom bivšom.
Strašno je kakvi ljudi postoje i poremećaji.
Nikada u životu nisam videla osobu sa debljim listovima od mene. Bukvalno svuda mršava a listovi toliko ogromni, ne mogu vam objasniti, zaista ne preterujem. I nemaju salo nego je oblik mišića takav da su oni jednostavno kao dva balvana, ma šta ja radila. Nije lipedema, ali su preveliki. Ne mogu da nosim suknje, šorceve, haljine, da nađem uske pantalone, helanke, čizme. Mnogo me to muči. A inače sam u formi i ne forsiram ih uopšte.