Zašto se mi, ljudi, kada nam se neko iskreno sviđa onako iz srca, pretvorimo u malu decu koja se stide. I sva spontanost i sve šta želimo reći nestane i ostane samo onako smotano sve i naopako 😁😆
Kad mu vidim oči i kad mi se približi, zaboravim i zdravo da kažem 😄
Zadovoljavam se misleći na 8 godina mlađeg kolegu. Nažalost razdvajaju nas razlike u zrelosti i predrasude.
Fasader sam po zanimanju, nije mi jasno kako bolje kuvam od moje žene. 🤣 Ne zameram joj samo mi nije jasno kako 😁
Idem ulicom, snijeg pada, kišobran ispred mene zbog vjetra, kad odjednom neki momak iskoči ispred mene i reče "nikad se ne zna šta nosi zora a šta noć" i ode. Gdje mene baš nađe!!!
Kao mlađa bila sam jako mirna i povučena, kasnije u nekim 20im godinama prijalo mi je da budem buntovna, da se osjećam kao da sam iznad svih, sa svima sam se svađala, nisam dala da mi se neko loše obrati. To je trajalo nekih 5 godina i sada sa 25 shvatam da sam ja bila izgubljena i da mi više prija mir i ona ja koja sam bila nekad. Osjećajna, ljubazna, tiha…
Mislim da je to period koji većina prođe u sazrijevanju, ništa mi lijepo nije donio ali me mnogo naučio. Ovaj mir koji sada imam ne bih mijenjala ni za šta.
Moja žena nema nijednu drugaricu osim svoje mame. Ima ona tkz prijateljice, ali niti je ona njima drugarica niti su one njoj. Čim spusti slušalicu kreće najgore ogovaranje. Ne mogu da razumem zašto održavati te odnose s ljudima koje očigledno ne voli, a ni one nju.
Uvek se nekako nađem u triu, i uvek ja ispadnem crna ovca. Ne bude tu nikakvih svađa, već jednostavno primetim da se druge dve mnogo više gotive i druže, iako sam ih ja upoznala.
Nebitno da l' su u pitanju površna ili dublja prijateljstva, uvek ja izvisim.
Dobra sam osoba. Ali ne pripadam nigde. Razvedena sam. Godinama pokušam stati na noge. Nakon toliko godina imam nekoga. Ali još više mi se čini da je sreća daleko. Osjećam se kao stranac. Krije me od svih. U meni je izgleda problem. Dođe mi da odustanem od svega.
Imam dvoje djece sa invaliditetom, dajemo sve za njih što znamo i možemo, ali mislim da mi nedostaje snage.
Radim u advokatskoj kancelariji koja broji oko 300 zaposlenih u kojoj vlada ogovaranje, ti advokati su umislili da su oni jeidni u upravu dok svi ostali ništa ne znaju, nemaju empatije, nemaju osnovnu kulturu ponašanja, dvolični su. Čim im nije po volji odmah drama dok su sutradan prema tebi okej. Jedva čekaju da neko nešto zabrlja samo da se oni dokažu kolika su stoka. Što bi rekli stari ljudi spolja gladac iznutra jadac. Sve više me nervira to mislim da ću za koji mesec napustiti taj posao ne zamara on fizički već psihički.