Svaki put kad dođem na njezin pc ili mobitel da nešto provjerim, sva povijest je obrisana i nikad ništa ne mogu naći.
Tokom odrastanja u disfunkcionalnoj porodici sa narcisoidnim ocem naučila sam da potiskujem osećanja, želje i potrebe jer kao dete nisam imala prava na to. Kada sam počela da se zauzimam za sebe tokom studiranja onda sam bila bezobrazna i nezahvalna. Tek kada sam postala samostalna pustili su me na miru. To je dovelo do toga da danas sa 30 god. osećam da nemam neke preterane emocije kao što su sreća ili ljubav, sem besa i ljutnje kojih imam i previše. Za mnoge bitne stvari nisam imala nikakav osećaj, kao da se ne dešavaju meni. Mnogih stvari se i ne sećam. Konstantno imam onaj "numb" osećaj. I to me plaši, pogotovo jer imam strah da ne volim dovoljno svoje dete i da će on to tokom odrastanja osetiti iako radim sve suprotno od onoga što su meni radili moji. Dugo nakon porođaja nisam osećala povezanost sa njim. Nekad se kajem što sam uopšte rađala jer nisam sigurna da li sam dobra majka, ne želim da ima traume zbog mene.
Dok je svima najsexy porni**rka s naočalama, Mia Khalifa, meni je BlahGigi.
Joj što me nervira kad malo zatrese zemljotres, a odmah krenu izbacivati na društvenim mrežama “zemljotres” itd.. pa imaš li malo života čoveče?!
Posvađala sam se sa najboljom prijateljicom i ne pričamo već mesecima, sve bi dala da smo bliske ko nekad. Bila mi je poput sestre.
Mrzim što radim u školi kao zamjena. Trpim mobing od ravnatelja i nekoliko njemu bliskih ljudi, a ne mogu dati otkaz jer mi posao treba, a struka i nije baš deficitarna.
Sa momkom sam već neko vreme u vezi i ni malo mi nije lepo..
Ne znam kako to da sebi priznam, a kamoli bilo kome drugome.
Ne znam kako da to saopštim, niti koliko ću da izdržim još..